Kažu: „Ćutanje je zlato.“ I zaista, u mnogim prilikama, ćutanje ima moć veću od hiljadu riječi. Ono ne nosi samo odsustvo govora – ono je stav, stanje, poruka. Ali da li je ćutanje uvijek plemenito? Da li je ono uvijek snaga? Ili ponekad skriva nemoć, strah, ili nevoljnost da se zauzmemo za ono što je istina?
U duhovnom
životu, ćutanje je često praksa. Ono čuva energiju, usmjerava pažnju ka unutra,
izoštrava osluškivanje onog što dolazi iz tišine – glasa Unutrašnjeg Majstora.
U tom kontekstu, ćutanje je sveto. Ono je vrata prema mudrosti.
U svakodnevnom
životu, ćutimo kad nemamo šta da kažemo, kad riječi nijesu dovoljne, kad bi
govor ranio više nego što bi iscijelio. Tada ćutanje postaje čin saosjećanja,
obzirnosti, dubine.
Ali, ćutanje
može da poprimi sasvim drugačije značenje. Ćutimo i onda kada bismo morali
govoriti. Kada se vrijeđa istina, kad se gazi dostojanstvo drugoga, kad
nepravda traži glas onih koji vide, a oni ćute. Tada ćutanje postaje
kukavičluk. Tada ono više nije zlato, već rđa na duši.
Zato je
kontekst ključan. I ne samo spoljašnji – već i onaj unutrašnji. Zašto ćutim? Iz
mira ili iz straha? Da li moje ćutanje štiti nekoga – ili štiti samo mene od
neprijatnosti? Da li moje ćutanje gradi most – ili zida zid?
U trenutku kada
bi istina mogla biti izrečena, a mi je prećutimo da bismo izbjegli sukob, možda
smo sačuvali mir dana – ali izgubili mir savjesti. Jer istina ne traži da bude
nepristojna, agresivna, ali traži da ne bude napuštena.
Ćutanje je tada
izbor koji nas određuje.
S druge strane,
u svijetu bučnom od mišljenja i osuda, ćutati može biti izraz najveće mudrosti.
Ne učestvovati u ogovaranju, ne dodavati ulje na vatru, ne žuriti da se
"bude u pravu". Tada je ćutanje snaga onoga koji je nadvladao potrebu
da se dokazuje.
Kao i sve na
duhovnom Putu, ćutanje je pitanje svijesti. Nije u ćutanju vrlina – već u
motivu iz kojeg ćutimo. Ako ćutimo iz Ljubavi, iz duboke prisutnosti i mira,
tada to ćutanje liječi, uzdiže, prenosi poruku tišine koja je snažnija od
riječi.
Ali ako ćutimo
iz straha, da ne bismo izgubili "ugled", poziciju, mir sopstvene
komocije, tada ćutanje postaje saputnik slabosti.
Mudrost je
znati kad ćutati, a kad govoriti. I govoriti onda kada je tišina izdaja, a
ćutati kada bi riječ ranila ono što nije zaslužilo bol.
