Na pragu vječnog odmora, stari čovjek pozva sina.
Poveo ga je do prozora, kroz koji su posljednji zraci sunca kvasili zidove
njihove tihe kuće.
„Reci mi, sine“, izusti, glasom što
je više ličio na šapat nego na riječ,
„šta vidiš?“
Sin pogleda kroz prozor.
„Vidim ljude“, reče, „žive, prolazne kao vjetar. Vidim svjetlost, život u
pokretu.“
Otac se osmjehnu, blagim osmijehom
onih koji su mnogo vidjeli, i pruži mu ogledalo.
„A sada?“
Sin podiže ogledalo i ugleda svoj
lik — crte lica, oči, sjene koje su već nosile tragove pitanja što su se tek
rađala.
„Vidim sebe“, odgovori.
Stari čovjek tada spusti pogled, kao
da želi da mu riječi kliznu sa srca, ne sa usana:
„Zapamti, sine... Prozor i ogledalo stvoreni su od istog stakla.
I samo tanak sloj srebra čini da čovjek više ne vidi drugo, već samo sebe.Tako
je i s dušom:
Dok je čista, ona vidi druge, osjeća druge.
Kad je obložena željom — za imetkom, slavom, tuđim pohvalama — sve što vidi
jeste vlastiti odraz, iznova i iznova.
I tada, sine moj, čovjek se gubi.
Tada prestaje biti brat među braćom, i postaje sjenka koja luta kroz svijet,
tražeći smisao u hladnom sjaju koji nikad ne grije.“
Starčeva ruka, slaba, ali još uvijek
čvrsta u tišini predanja, dotaknu sinovljevu šaku:
„Nije zlo u srebru. Zlo je kad ono postane jedino ogledalo našeg života.
Budi prozor, sine.
Ne budi takvo ogledalo.“
Dugo su ćutali.
Sunce je potpuno zašlo, a soba se napunila mekim mrakom u kome su riječi, sada
već neizgovorene, sijale jače nego ikad.
Sin je ćutke shvatio:
Oni koji očuvaju prozračnost duše, oni koji kroz sebe puste svjetlost drugih,
ostaju istinski živi — i kada ih više nema.
