Postoji jedno more koje niko još nacrtao nije. Nema ga na mapama, i ne miriše po jodu. U tom moru ne plivaju brodovi, ne rone ribe, niti se lome talasi. U njemu plove misli.
To more je u
nama.
Njegove obale
nijesu pješčane ni stjenovite - već mekane, kao sjećanja. A dok hodaš njima,
svaki otisak stopala budi jedno lice, jedan glas, jednu izgubljenu večeru pod
svijećama u nekoj mladosti, neku pjesmu što se više ne pjeva naglas.
U tom moru
tišina nije praznina. Ona je razgovor s onima kojih više nema, ali još govore
kad zaćutimo. Svaki zaron u to more nije bijeg, već povratak. Ne ideš da bi se
sakrio, već da bi pronašao ono što je ostalo kad su sve lađe otišle.
I zanimljivo
je: kad jednom naučiš plivati tim morem, više ti ne treba spoljni svijet da bi
putovao. Svaka kap tvog daha, svaki val u grudima, postaće okean koji te nosi.
Samo zatvori
oči.
I već si tamo.
