Na dnu mora, duboko ispod sjaja površine, leži školjka. Naizgled obična, neupadljiva, zagrljena pijeskom i zaboravom.
Ali ona čuva
zvuk.
Ne onaj od
juče, ni onaj s površine, već onaj vječni - šapat svijeta prije riječi, prije
oblika, prije prvog daha. Čuva pjesmu koju nijesi nikada čuo ušima, ali ti je
srce zna.
Kada prisloniš
školjku uz uvo, ne čuješ samo huk talasa.
Čuješ i kako
si nekada volio bez straha.
Kako si plakao
iskreno.
Kako si sanjao
beskraj.
Kako si bio
čist kao prvi zrak jutra, kao pogled bez sumnje, kao stopalo koje prvi put
dotakne zemlju.
I ta školjka
ti šapće: sve to još postoji. Nijesi izgubio. Samo si zaboravio.
Zato školjka
čeka. Ne da joj se diviš. Niti da je poneseš. Već da staneš, ćutiš, osloniš
dušu uz nju - i sjetiš se ko si.
Jer svako mora
jednom da se sjeti.
I svaki
povratak počinje s tišinom.
