Ponekad
nam u život uđu ljudi na čudan, gotovo neprimjetan način.
Bez pompe, bez najave.
Pogled, osmijeh, riječ.
I onda nestanu.
Ipak,
nešto ostane.
Pitanje: Zašto su baš oni morali da se pojave?
Odgovor: Zato što je sve
na svom mjestu, čak i oni koje nikad više nećemo sresti.
Jer
nekad nam više dobro donese nečiji tihi pogled, nego sve mudrosti koje smo do
tada čuli.
Nekad nam stranac više dotakne dušu nego najbliži.
Par ljudskih riječi, izgovorenih iz topline i neobaveze -
učini više nego svi
planovi i analize.
Takav
dar ne možeš kupiti.
Ne dolazi u paketu.
Dolazi iz jednog drugog svijeta -
onog u kojem se duše poznaju prije nego što se tijela susretnu.
I
da, neki ljudi odu.
I to je u redu.
Jer da je trebalo da ostanu, ostali bi.
Ali
ostaje ono što su ostavili
u nama.
Jedna riječ. Jedan osjećaj.
Jedna istina koju nijesmo znali da nosimo dok je nijesu dodirnuli.
Uspomene su bogatstvo
života.
One sitne - treptaji koje bi neko zaboravio,
ali ti ne želiš.
I one zlatne – koje ti oblikuju dan, mir, vjeru.
Svi oni koji su na trenutak
obasjali tvoju stvarnost
bili su tu s razlogom.
Ti to znaš.
