Kažu - čuvaj dijete u sebi. Čuvaj tu čistoću, tu nevinost, tu iskru božanskog koja se smije iz očiju i vjeruje bez ostatka. Ali postoji dublja istina, možda manje umilna, ali neizmjerno snažnija: nije dovoljno ostati dijete - treba opet postati dijete.
Jer ono dijete koje dolazi na svijet, ne dolazi prazno. Nosi sa sobom misaone obrasce iz prošlih života, urezane u tijelo i um kao nevidljive brazde. To su samskare - sjećanja duše koja ne zaboravlja, navike koje su opstale i kad je sjećanje umrlo. Neko se rodi blag, neko plahovit, neko sa smijehom u očima, neko sa sjenkom. Svako dijete već nosi svoj zavjet, svoju priču.
Zato,
dijete nije uvijek nevino u površnom smislu te riječi. Neka djeca znaju biti
tvrdoglava, sebična, pohlepna. Ne zato što su loša, već zato što su nedovršena.
Kao što ni mi nijesmo konačni - već u procesu. A život je upravo to: proces
pročišćavanja.
Zato - ne ostati dijete. Jer ostati, značilo bi ostati nepotpuno, ostati bez svjetlosti koju donosi iskustvo. Treba proći kroz sve. Kroz sumnju, kroz patnju, kroz vatru, kroz zamke ega, kroz lomove srca i duše. Treba upoznati mrak i shvatiti da to nijesi pravi ti. Treba pasti i naučiti da ustajanje nije slabost već snaga.
I tek kad sve to prođeš - kad se istopiš, preoblikuješ, kad zrelošću ogoliš sve što je lažno, kad otkriješ izvor u sebi - tek tada možeš opet postati dijete. Ali sada ne kao nevino neznanje, već kao svjesna sloboda. Ne kao nezaštićena ranjivost, već kao otvoreno srce koje zna da vjeruje. Ne kao početak, već kao povratak.
Isus je rekao: „Ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u carstvo nebesko.“ Dakle, ne ostati, što je postala uobičajena izreka, već opet postati dijete. A carstvo nebesko nije mjesto - to je stanje.To je unutrašnji prostor gdje si slobodan, gdje ne mrziš, gdje se ne bojiš. Tamo gdje se ne dijeliš na ja i drugi, gdje ne mjeriš vrijednost kroz uspjeh, gdje je ljubav prirodno stanje, a mir tišina iz koje sve izvire.
Ponovo postati dijete znači postati jednostavan, a ne naivan. Biti blag, a ne slab. Biti radostan, a ne neozbiljan. Biti prisutan, potpuno, iskreno, čitav.
To
nije lako. Ali vrijedi. Jer samo takvi, pročišćeni i svjesni, možemo se vratiti
sebi - onom prvom, iskonskom, istinitom sebi. I tek tada smo zaista odrasli.
Jer istinska zrelost nije kraj puta, već krug koji se zatvorio - i vratio tamo
gdje je sve počelo.
U svjetlost djeteta koje zna.
