Ona ne vrišti.
Ne traži pažnju.
Ne puca kao vatromet,
niti se razmeće bojama.
Ona je tiha,
kao vatra pod pepelom.
Skrivena, ali živa.
Topla čak i kad je hladnoća među riječima.
Ponekad danima
ne govori.
Ponekad se ne javi ni pogledom, ni porukom.
Ali kad zažmuriš – znaš.
Ona je tu.
Ne postavlja
uslove.
Ne mjeri tvoje korake svojim.
Ne broji greške.
Ne traži ništa osim postojanja.
Ćuti – jer
zna.
Da kad zaista voliš, ne moraš stalno govoriti.
Tvoje prisustvo govori.
Tvoje odsustvo vrišti.
I kad sve
drugo u životu utihne,
kad riječi prestanu,
kad nestanu svi razlozi –
ona ostane.
U uglu
pogleda.
U mirisu sjećanja.
U dahu koji udahneš prije nego što zaspiš.
To je ljubav
koja ne traži da bude viđena.
Samo da bude dozvoljena –
da traje.
