Ne možeš je
uhvatiti.
Ni zarobiti riječima, ni zaključati dodirom.
Ona nije tvoje vlasništvo –
i baš zato, ona je tvoja više nego išta drugo.
To nije ljubav
što nosi tvoje ime u dokumentima.
Niti ona koja se poklanja za praznike u ukrasnim kesama.
To je ona ljubav što hoda pored tebe dok ćutiš.
Koja sjedi u tebi dok se smiješ nekome drugom.
Ne traži
ekskluzivnost,
jer zna da ljubav nije stvar za posjedovanje.
Ona je rijeka –
i svi smo njene obale.
Možda je sreo
u pogledu neznanca,
u osmijehu djeteta na ulici,
u šumu vjetra kad si mislio da si sam.
Možda je nikad nećeš moći objasniti,
ali znaćeš da si je osjetio.
To je ljubav
koja pripada svakome ko umije da gleda
i svakome ko još ima srce koje zna da kuca,
ne za nekoga, nego zbog nekoga.
I gdje god je
ta ljubav prošla,
ostala je miris koji se ne zaboravlja.
Toplina koja ne traži da joj se ime izgovori.
Dom bez zidova.
To je ljubav
koja ne pita kome pripada.
Jer ona zna –
ona je dom svima.
