U bolesti,
čovjek ostaje sam.
Ne zato što ga drugi ne vole,
ne zato što nije okružen pažnjom,
već zato što je bol uvijek unutrašnji pejzaž
koji niko ne može preći umjesto nas.
To nije osuda,
to nije kazna —
to je jedno drevno, tiho uvođenje
u unutrašnji svijet u kojem
više ne važi buka spoljašnjeg svijeta.
Tijelo govori
svojim jezikom.
Ponekad šapatom,
ponekad jaukom.
I svaka ćelija tada postaje
učitelj koji nas uči da osluškujemo
ne ono što se vidi, već ono što jest.
U bolesti
nestaje potreba za maskama.
U njoj čovjek više ne igra uloge.
Nema publike, nema aplauza.
Samo on — i istina.
Ogledalo koje ne laže.
I ako se
dovoljno utiša,
ako ne pobjegne,
ako ostane uz sebe u toj samoći —
počeće da vidi da iznutra
ne dolazi samo bol,
već i snaga.
Tiha, neupadljiva, ali postojana.
Snaga koja ne prkosi,
nego prihvata.
Koja ne viče,
nego zna.
Tada bolest
prestaje biti samo slabost.
Postaje kapija.
Putokaz.
Put.
I, da, ponekad
je to put koji vodi
ka ozdravljenju, tako i ka odlasku.
A odlazak nije kraj —
već povratak.
Povratak kući,
iz ovog privremenog sna u stvarniji san.
U onu tišinu gdje više nema bola,
nema pitanja,
nema težine.
Prihvatiti to
ne znači predati se,
već pomiriti se s ritmom
koji vode svi svjetovi —
i ovaj, i onaj iza.
Smrt je samo
drugo ime
za preobražaj.
A bolest — njen blagi glasnik,
koji ne prijeti,
već priprema.
I zato ko je
prošao kroz nju
sam, ali budan,
vraća se — ili prelazi —
ne kao izgubljen,
nego kao onaj koji je pronašao mir
u prihvatanju svega što jest.
Jer onaj koji
zna da ode bez straha, svjesno,
taj je znao i da živi istinski.
