Ne postoji sila spolja koja nas uistinu zarobljava. Sve što nas muči, što nas odvodi od Sebe, izrasta iznutra. I đavo, ta metafora zla, nije lik s rogovima, već projekcija nesvjesnog uma - umnog sloja koji je zaboravio svoje porijeklo.
U
joga tradiciji, avidja, neznanje
o pravoj prirodi jastva, uzrok je sveg bola. Iz tog neznanja nastaju ego,
želja, vezanost, strah, mržnja, zavist. To su oblici đavola. Ali ne izvan, ne
neko biće koje dolazi, već mentalni
obrasci koje hranimo svakodnevno.
Vedanta
kaže: sve što doživljavamo spolja, refleksija je svijesti. Ako postoji zlo u
svijetu, ono postoji zato što u čovjeku postoji još neprepoznata sjena, nesvjesno polje koje traži iscjeljenje, ne
osudu.
U
Bibliji, đavo „šapuće“, nikada ne viče. On je suptilna pomisao koja nas odvaja
od tišine, mira, ljubavi. Isto kao u Patanđalijevoj Joga Sutri: um bez
kontrole, chitta vritti, postaje
uzrok patnje. U njemu, a ne van njega, krije se nemir. I u njemu treba tražiti
oslobođenje.
Đavo je udaljenost između čovjeka i njegovog srca. Ispunjen
je sumnjom, egom, samoobmanom. I uvijek nestane kad ga obasjamo svjetlošću
svijesti.
Zato
ne treba ratovati sa đavolom. Treba ga prepoznati
- u vlastitim reakcijama, u bijesu, u gordosti, u potrebi da budemo „u pravu“.
On se hrani time. A umire kad mu se mirno pogleda u oči.
Tamo
gdje počinje tišina,
gdje srce diše bez straha,
gdje ljubav nije više izbor nego stanje -
tu više nema đavola.
Tu
postoji samo Jedno.
Ti u sebi.
I Bog koji ne dolazi - već čeka.
