Nekad je dovoljno samo pogledati u vis. Ne da pobjegnemo, već da se podsjetimo - nijesmo zauvijek vezani za blato koje pritiska cipele, niti za tamu što se zadržava u uglovima duše.
Nekima su ideali
kao zvijezde: nikada ih ne dotaknu, ali se po njima ravnaju. Ne okreću se od
njih kad naiđu oluje, niti ih mijenjaju za udobnost i prihvatanje. Znaju - i
pokušaj da se živi prema visokom, čak i kad se ne uspije, mijenja biće iznutra.
Usmjerava ga. Plemeniti poraz, u tišini, često je veličanstveniji od grube
pobjede.
Ti koji hodaš
pod tim nebom koje te zove, ne odriči se težnji samo zato što su visoke. One nijesu
tu da budu lake. Tu su da te oblikuju.
Neka ti
pogledi prema gore budu hljeb dana i san noći.
Jer negdje,
daleko, na suncu - možda čak i iza njega - čeka odjek tvoje duše.
