Postoji Ljubav
koja ne traži uzvrat.
Koja ne postavlja pitanje: „A
mene ko voli?“
To nije ravnodušnost — to je vrhunac prisutnosti.
To nije patnja — to je tiho klanjanje Ljepoti.
To je Ljubav
koja ne traži da bude voljena.
Koja ne traži da bude viđena.
Koja ne traži da bude shvaćena.
Jer ona zna da je najveći dar u samom činu davanja.
Ta Ljubav ne
izgovara: „Volim te“ da bi čula: „I ja tebe.“
Ona izgovara: „Volim te“ — kao molitvu.
Kao dlanove sklopljene pred nečim uzvišenim, neobjašnjivim.
Kao blagoslov koji nije tražen, ali je dat.
Ljubav kao
molitva ne upire prstom na ono što nedostaje.
Ne broji poruke, ne čeka pozive.
Ona se raduje postojanju voljenog, kao što se pustinjski cvijet raduje jedinom
oblaku na horizontu.
U tišini — ona
šapuće.
U samoći — ona blista.
Jer zna: ono što istinski voliš, ne posjeduješ.
Nego pustiš da raste… i ako zatreba — da ode.
A ti ostaneš u molitvi.
