Ništa nema
toliku težinu kao uzdah.
U njemu nema riječi, a svaka izgovorena riječ može da stane u njega.
Uzdah je molitva bez glasa, krik koji ne želi da uplaši,
sjećanje koje nije traženo,
i nada koja još tinja, iako je sve već rečeno.
On je vrh
ledenog brijega -
ne vidiš sve ispod, ali osjetiš da je veliko.
Kad duša ne
može više da nosi ni tišinu,
ona pusti uzdah - kao da iz sebe izbaci dio tereta,
ali ne da bi ga odbacila,
već da bi ga, možda, pretvorila u mudrost.
To nije znak
slabosti.
To je znak da duša govori svojim tihim jezikom.
Uzdah je znak
da je čovjek još živ.
Da osjeća.
Da pamti.
Da se nada.
