To more -
veliko, duboko, bez granica, dotiče vječnost.
To je more
koje pamti.
U njegovim
dubinama leže školjke u kojima spava tvoj smijeh iz djetinjstva. Talasi brižno
čuvaju uzdahe iz prvih ljubavi, a ribe, kao misli, šaraju između uspomena i
nada. Neke su svijetle, neke sjenke, ali sve pripadaju istom moru.
More ne
zaboravlja.
Ono zna kada
si plakao tiho, licem okrenut prema jastuku. Zna i kada si gledao u zoru i
šaputao: „Još sam tu.” Zna svaki dan kad si hodao sam, a bio si ispunjen, i
svaku noć kad si bio među ljudima, a sam.
I zna: sve što
ti jesi - postalo je kap u njemu.
Zato, kada
jednom ponovo staneš na obalu i pogledaš u horizont, znaj - ne gledaš u kraj.
Gledaš u sebe. U ono što te nosi, u ono što te nadilazi, i u ono što nikada
neće nestati.
Jer to more
nije oko tebe.
To more si ti.
