VJERNOST I ODANOST – DVIJE NIJANSE ISTE DUŠE

Postoje riječi koje svakodnevno koristimo gotovo kao sinonime, a, ipak, kad ih tiho, bez žurbe, unesemo u srce, one nam otkrivaju svoje različite nijanse. Tako je i sa riječima vjernost i odanost. Na prvi pogled, obje znače isto - biti uz nekog, biti nepokolebljiv, nepodmitljiv, nepokvaren. Ipak, ako se zagledamo pažljivije, vidjećemo da između njih postoji tanka, gotovo nevidljiva razlika - suptilna, ali duboka.

Vjernost je oslonac. To je stajanje uz nekog ili nešto kroz vrijeme, bez kolebanja, bez izdaje. Ona može biti tiha, nenametljiva, čak neprimjetna. Neko je vjeran svom prijatelju, ideji, duhovnom putu, ne zato što mu je lako, nego zato što zna da to ima vrijednost koja nadilazi prolazne okolnosti. Vjernost ne traži priznanje. Ona se ne buni ako je zaboravljena. Njoj ne treba svjetlo pozornice - jer ona je korijen, a korijen uvijek raste u tišini.

I,  da, činjenica je i to da vjernost, u nekim slučajevima, može postojati bez velike emocionalne dubine (iz dužnosti, iz principa), ali odanost... ona je uvijek unutra.

Odanost je više od vjernosti. Ona je kao stablo koje se iz vjernosti rađa, koje pruža hlad, plod, miris, život. To je vjernost sa toplinom. Vjernost sa dušom. To je ono kad si ne samo uz nekog, nego i za nekog. Kad tvoje srce ne samo da ostaje, nego i kuca u ritmu onog kome si odan. Odanost ne zna za hladnoću dužnosti – ona je plamen, predanost, živa povezanost. Neko može biti vjeran učitelju, ali onaj ko je odan, nosi učitelja u sebi. Ne kao titulu, već kao disanje, kao svjetost. Odanost traži više od vjernosti - da budeš prisutan srcem, da staneš ispred kad treba, da ćutiš kada riječi nijesu dovoljne, i da djeluješ kada ljubav to traži.

Zato su vjernost i odanost dvije svetinje koje se dotiču, ali nijesu isto.
Vjernost je temelj - odanost je hram.
Vjernost traje - odanost sija.
Vjernost je snaga volje - odanost je snaga srca.

A onaj koji uspije u sebi sjediniti oboje - vjernost koja ne posustaje i odanost koja ne hladi - taj je rijedak dar ovom svijetu. Takav čovjek ne pripada više sebi – on pripada Istini. I svaki njegov korak postaje služenje, svaka riječ postaje molitva.

U vremenu koje često cijeni površinu više nego dubinu, bljesak više nego postojanost, istinska vjernost i odanost ostaju svjetionici. Ne zato što su glasni, već zato što ne prestaju da gore. Jer duša ne traži buku, ona traži prisustvo. I prepoznaje ga u onima koji ostaju - i kad je teško, i kad je tišina, i kad sve drugo zatreperi i nestane.