U
tišini gdje nema zahtjeva ni potrebe,
čovjek se prvi put ogleda bez maske.
Ne mora ništa da kaže, jer ono što je istinsko — već jeste.
Put
duhovnog rasta ne podrazumijeva postajanje boljim,
već prestajanje da budemo ono što nijesmo.
Ne
moramo dostići ništa —
već se samo sjetiti onoga što jesmo:
klica svjetlosti zakopana ispod slojeva želja, strahova i navika.
Istinski
učenik ne skuplja metode, rituale ni znanja kao trofeje.
On svakodnevno ostavlja po nešto na pragu tišine:
neku uvredu, očekivanje, potrebu za pohvalom,
i tako, sve lakši, sve jednostavniji,
korača ka svome Centru.
Tamo
gdje više nema "moje" i "tvoje",
ni greške, ni postignuća,
ostaje samo postojanje —
blago, spokojno, bezimeno.
