Postoje
ljubavi koje se ne čuju.
Ne vrište, ne traže, ne mole da budu uzvraćene.
One ne ostavljaju tragove parfema, ne šalju poruke, ne najavljuju svoj dolazak.
One samo –
postoje.
Tihe, poput
vjetra koji ne prestaje da miluje lišće.
Postojane, kao ritam srca koji ne traži potvrdu da kuca.
To su one
ljubavi što žive u pozadini dana.
U pogledu koji se zadrži, ali ne zatraži.
U riječima koje nijesu izgovorene, jer bi ih glas oskvrnuo.
U prisustvu koje se ne nameće, ali te nikad ne napušta.
To su ljubavi
koje ćute jer znaju da riječ umanjuje ono što je sveta tišina izrekla.
To su ljubavi
koje ne traže oblik.
Ne traže ime, ni potvrdu.
One su – stanje svijesti.
Nijesu
potrebne ničemu osim istini.
One ne žele da budu tvoje.
Žele samo da ti budeš ono što jesi — da rasteš, da dišeš, da budeš slobodan.
I ostaju.
Ne kao vezanost.
Već kao prisutnost bez granica.
To su ljubavi
koje kad ih jednom dotakneš — ne zaboravljaš.
Jer one nikad ne prođu.
Samo se pretvore u svjetlost…
i zasvijetle kad ti je najpotrebnije.
