Nije more samo voda.
Nije
ni samo beskraj.
More je pamćenje.
Ono
zna svaki korak koji si načinio po obali u zoru, svaku misao koju si potopio
gledajući u horizont, svaku suzu koja se stopila s njegovom solju i nestala bez
pitanja.
More
nikad ne zaboravlja.
Zna
tvoje ćutanje kad si prvi put ostao bez riječi pred ljepotom. Zna i tvoju
potrebu da pobjegneš, da se izgubiš, da se negdje u njegovom modrom zagrljaju
rastvoriš do nepostojanja.
I
zna da to ne želiš zauvijek.
Zato
ne uzima. Samo drži.
Čuva za tebe. Čeka.
A
kada se vratiš, makar i godinama kasnije, ono te dočeka isto – duboko, široko,
bez osvete.
Jer
more nije samo mjesto.
More je duša svijeta.
I
kad god si mu blizu, kad god si ga spreman slušati, ono ti vrati sve tvoje -
oči što su nekada sjajile, vjeru što si zakopao duboko, snove koje si mislio da
si izgubio.
More
zna.
I ne traži ništa.
Samo
da ga zagrliš pogledom i priznaš da si, makar na tren, bio dio nečeg što ne
prestaje.
