Postoji
jedno pitanje koje boli:
Zašto ljudi ne znaju kakvo blago u sebi nose?
Ne
misli se tu na talente, sposobnosti, pa ni na moralne vrline,
već na ono dublje, svetije -
na sopstvenu duhovnu prirodu,
iskru vječnosti koja u svakom srcu gori,
tiho, često zaboravljeno,
ali nikada ugašeno.
Jogijsko
učenje kaže da je svaki čovjek nosilac Atmana,
božanskog, vječnog principa.
To je pravo blago.
Ali da bi ga otkrio, čovjek mora da krene unutra,
da zatvori vrata spoljnog svijeta
i uđe u tišinu vlastite duše.
Zašto
to mnogi ne čine?
Jer
blago ne leži na površini.
Zatrpano je slojevima želja, navika, društvenih maski.
Otkrivanje tog blaga zahtijeva trud, strpljenje,
ali i hrabrost da se vidi ono što nije uvijek prijatno:
vlastita tama, strah, sebičnost, zaborav.
A onda - dublje od toga -
svjetlo koje sve to obasjava i preobražava.
Većina
ljudi bježi od tog puta.
Uhvate se za ono spoljašnje,
jer je dostupno, jer ne traži suštinsku promjenu.
Zadovolje se imitacijama sreće,
ne sluteći da su nosioci nečeg neuporedivo većeg.
Onaj
koji to spozna,
koji osjeti bljesak tog unutrašnjeg blaga makar i na trenutak,
često se povuče iz površnih odnosa.
Ne zbog prezira prema ljudima,
nego iz tuge zbog njihove izgubljenosti.
Ne iz oholosti, već iz saosjećanja koje boli.
Ali
jogijski put uči nas i nečemu drugom:
da blago u nama nije samo za nas.
Onaj ko ga pronađe, pozvan je da ga podijeli -
ne riječima nužno, nego prisustvom, tihim sjajem,
primjerom koji nadahnjuje, a ne nameće.
Ne
možeš probuditi druge ako i sam sanjaš.
Ali ako si budan, makar ćutke,
tvoje postojanje već svijetli kao svjetiljka
u tami zaborava.
Zato
nemoj žaliti zbog svoje osjetljivosti,
ni zbog povučenosti.
To je znak da si blizu blaga.
A možda si ga već i dotakao.
