Ne zna kako
izgledaš.
Nije je privukla boja tvojih očiju,
ni linija usana,
ni način na koji hodaš.
Zatreperila je
kad si ćutao.
Kad si bio ranjiv.
Kad si pogledao svijet onako kako ga ona oduvijek osjeća.
To je Ljubav
koja vidi ono što je ispod kože.
Ona čita tišinu između riječi.
Voli ono što ti ni sam ne umiješ imenovati.
Ne zanima je
vrijeme, godine, ni geografija.
Ona zna:
Duše koje su se nekad dotakle
prepoznaju se i u tami.
I kada se
pogledi sretnu –
ne zbog ljepote, već zbog istine –
ona zna:
„Tu si. Sjećam se.“
Ne traži
savršenstvo,
jer zna da ga nema spolja.
Traži samo jedno:
Da u tvojim riječima sretne odjek svojih.
Jer lice
stari. Tijelo se mijenja.
Glas utihne.
Ali duša –
ona sija uvijek istim svijetlom.
I kad jednom
zavoli to svijetlo –
nema zaborava.
Nema zamjene.
Nema odlaska.
