Ne
marim za norme.
Ne živim da bih bio primjer.
Ne pravim putokaze za druge — jer moj put nije staza, već tok.
Živim
po svom unutrašnjem zakonu.
Bez parole, bez transparenta.
Jer ono što u meni gori,
nije za gomilu.
To je svjetlost koja ne traži publiku,
već tišinu da se prelije.
Ne
morate znati ko sam.
Ne morate razumjeti.
Ako ste duša koja ćuti,
prepoznaćete me po načinu na koji vas miluje vjetar.
Po načinu na koji vam se srce iznenada osmijehne.
Po tišini koja je postala muzika.
Moj
svijet nije granicom omeđen.
Nije riječima uhvatljiv.
Ali ako i ti znaš kako boja može govoriti boji,
i kako se tišina može nasloniti na tišinu —
već smo se sreli.
Negdje,
u proljeću što nikad ne prestaje.
