Nije
važno šta kažeš.
Nije čak ni važno šta misliš.
Svemir odgovara na to ko si u tom trenutku.
Ako
vibriraš na frekvenciji straha,
on ti šalje još toga što će te plašiti.
Ako vibriraš iz osjećaja manjka,
dobijaš još razloga da se osjećaš uskraćeno.
Ne zato što ti nešto uskraćuje —
već zato što si se uštelovao na tu stanicu.
Kao
radio-prijemnik:
ti ne biraš pjesmu željom,
već time koju frekvenciju uhvatiš.
Joga
kaže:
tvoja svijest stvara tvoju stvarnost.
Ne vanjsku, već onu unutrašnju — a to je jedina koja postoji.
Ako si pun zahvalnosti — bez riječi, bez zahtjeva —
svemir kaže: "Evo mu još razloga da bude zahvalan."
Ali
ako si pun potrebe:
„Hoću ovo, želim ono, daj mi, uzmi mi, pomozi mi“ —
svemir čuje: „Ovaj još nije pronašao izvor u sebi.“
Pa ti šalje još iskustava da učiš.
Kvanta
fizika već odavno kaže:
posmatrač utiče na stvarnost.
Ali ne zato što nešto „manifestuješ“.
Već zato što tvoja svijest — tvoj talas —
utiče na ono što se oko tebe oblikuje.
To
nije bajka.
To je zakon frekvencije.
Upravo
zato duhovni učitelji ne govore:
„Zamisli šta želiš i to će ti doći.“
Ne.
Oni kažu:
„Postani to što želiš.
I to neće imati izbora nego da ti dođe.“
Ne
traži ljubav —
postani ljubav.
Ne traži mir —
postani tišina.
Ne traži slobodu —
oslobodi sebe u ovom dahu.
Svemir
ne zna šta ti „fali“.
On samo osjeća tvoju unutrašnju vibraciju.
I u skladu s njom —
šalje ti ogledala.
Neka
te ne začudi što ti stalno stižu isti ljudi, isti obrasci, isti testovi.
To ne znači da te neko „kažnjava“.
To znači da se još nijesi podesio.
Kada
promijeniš frekvenciju —
mijenjaš sve.
Ne odmah. Ne kao klik.
Već kao sunce koje se pojavljuje iza oblaka:
tiše, ali neumoljivo.
Zato
ne moli za čuda.
Postani prostor u kojem čudo može da se desi.
Ne
traži život iz snova.
Postani san u kojem si već budan.
Ne
traži da se drugi promijene.
Promijeni stanicu na kojoj slušaš.
I
shvati:
Ti nijesi ono što ti se dešava.
Ti si ono kako vibriraš dok se to dešava.
