Ponekad ono što izgleda kao čin plemenitosti, krije u sebi sasvim drugačiju težnju. Dar ruke koja pruža nije uvijek čin obilja; nekada je to poziv za pomoć, pokušaj da se stvori veza, da se ispuni samoća.
Darežljivost može da bude sveta.
Kada dolazi iz unutrašnjeg bogatstva, kada je bez motiva i bez očekivanja, ona
liči na izvorsku vodu: ona teče jer ne zna drugačije. Daje jer ne može da
zadrži ono što u njoj ključa. Ona ne bira kome će dati, ne računa da li će
dobiti nazad, ne upisuje u pamćenje ono što je pružila. Njena sloboda je njeno
najdublje svojstvo.
Ali,
darežljivost može biti i drugačija.
Može da se rodi iz unutrašnje praznine. Iz
osjećaja beznačajnosti, iz potrebe za prihvatanjem, iz straha od samoće. Tada
postaje valuta - ne u materijalnom smislu, već u duhovnom. Čovjek počinje da
poklanja ne zato što ima previše, već zato što osjeća da nema dovoljno onog što
mu najviše nedostaje: bliskosti, pažnje, prisustva. Svaka stvar koju pruži
drugome tada nosi u sebi tiho pitanje: Hoćeš
li ostati?
U
toj vrsti davanja, ruka ne pruža već hvata. Hvata ono neuhvatljivo -
povezanost. I, iako osoba možda ni sama nije svjesna tog motiva, nesvjesno
pokušava da uspostavi kontrolu: da drži druge blizu sebe kroz zahvalnost,
obavezu, osjećaj dugovanja. Tada darežljivost postaje oblik suptilne
sebičnosti: ne one okrutne i grube, već one protkane tugom i strahom.
Nije
to zlo. Nije ni lažno. To je ranjeno davanje.
I ono zaslužuje razumijevanje, ali i uvid. Zato
što nijedan spoljašnji dar ne može da nadomjesti unutrašnju pustoš. A pokušaj
da se bliskost kupi, često vodi u razočaranje. Ljudi koje privučeš na taj način
ne ostaju zbog tebe, već zbog koristi. A kad darovi presahnu, tišina se vrati
još dublja.
Zato
se treba pitati, svaki put kad poželiš da pružiš: Iz čega dajem?
Da li iz punoće koja želi da se prelije ili iz praznine koja traži da se
popuni?
Istinska
darežljivost ne zadržava. Ne uslovljava. Ona ne stvara vezanost, već slobodu.
I
najljepši dar koji možeš nekome dati jeste tvoje prisustvo bez maske, bez
uslovljavanja, bez očekivanja.
A
najljepši dar koji možeš dati sebi jeste da prepoznaš razliku.
U Bhagavad Giti stoji: „Čovjek koji obavlja djela bez vezanosti za plodove, dostiže najviše
savršenstvo.“
To je suština
joge, karma joge, davanje bez tragova.
Davanje koje ne ostavlja lanac, već oslobađa.
Ako je tvoj dar
bez potrebe da ti se vrati, bez želje da te zadrži, tada je on blagoslov. Tada
ne daruješ stvar, već svoju čistu prisutnost. A to je nešto što se ne može
kupiti.
