Na pustom dijelu obale, gdje talasi pjevaju starinske pjesme bez publike, dječak je pronašao školjku. Bila je neobična - ne sjajna, ne pravilna, ali imala je nešto u sebi što ga je natjeralo da je podigne pažljivo, kao da je srce nekog bića.
Privio
ju je uz uvo.
I
dok su odrasli prolazili i govorili: "To ti je samo zvuk mora", on je
znao bolje. Znao je da to nije samo zvuk.
To
je bio šapat.
Tiho,
kao dah, pričala mu je školjka o davnim vremenima kada su ljudi znali govoriti
sa vodom. Kada je prijateljstvo između neba i mora bilo svakodnevna stvar. Kada
su duše bile meke i otvorene, kao dlanovi okrenuti ka Suncu.
Pričala
mu je o mornarima koji su pjevali zvijezdama, o ženama koje su znale govoriti
sa ribama, i o djeci koja nisu znala gdje prestaje more a gdje počinje san.
Svake
večeri, dječak je dolazio i slušao. I svaki put je šapat bio drugačiji, ali
uvijek nježan, pun tajni, i bez ikakvih zahtjeva.
Godinama
kasnije, kada je postao čovjek i zakoračio u svijet buke, ugasio je mnogo
svojih snova. Ali školjku nikada nije bacio. Povremeno bi je prislonio na uvo i
sve bi se opet vratilo. Kao miris djetinjstva, kao dah nečega što nikada nije
zaista otišlo.
I
naučio je - da pravu tišinu ne čini odsustvo zvuka, već prisustvo smisla. A
smisao dolazi kada slušaš ono što niko drugi ne čuje.
Školjka
i danas šapuće.
Ne svima.
Samo onima koji vjeruju.
