Danas
se pod obrazovanjem najčešće podrazumijeva akumulacija informacija - broj
pročitanih knjiga, poznavanje činjenica, diploma na zidu. Ali to je tek znanje
u fragmentima, spoljašnje, mentalno. Pravo obrazovanje, ono o kojem govore
mudraci Istoka i unutrašnje tradicije Zapada, ne mjeri se kvantitetom naučenog,
nego kvalitetom preobražaja koji znanje
ostavlja u čovjeku.
Jer,
šta koristi znanje koje ne mijenja čovjeka iznutra?
Pravo obrazovanje ne puni glavu, već otvara srce.
Ne uči nas šta misliti, već kako misliti
- jasno, smireno, saosjećajno.
Nije gomilanje informacija, već pročišćavanje
percepcije.
Nije cilj da budemo pametniji od drugih, već mudriji u
sebi.
Kao
što je rekao Svami Vivekananda: "Obrazovanje
koje ljudima ne pruža snagu za borbu u životu, koje im ne izgrađuje čvrst
karakter, lavovsku hrabrost, duh solidarnosti i humanosti - može li se uopšte nazvati obrazovanjem?"
Zato, pravo obrazovanje nije ono koje nas čini
učenima, nego ono koje nas podsjeća onoga što već jesmo.
Jer, možeš znati sve o zvijezdama, a ne znati ništa o
vlastitom srcu.
Možeš govoriti mnoge jezike, a ne razumjeti ni misao
između riječi.
Možeš nositi titule, a da ne znaš gdje počinje ljubav,
a gdje prestaje ego.
Obrazovanje kao sabiranje — i zaborav
Još
od školskih klupa uče nas da je znanje zbir činjenica. Uče nas da budemo
posude, a ne vatre. I tako hodamo svijetom puni podataka, ali prazni
razumijevanja. U stanju smo da objasnimo hemijsku strukturu vode, ali ne znamo
kako da umirimo srce kada zadrhti. Znamo geografske širine i dužine, ali ne
znamo gdje se mi sami nalazimo u svom unutrašnjem prostoru.
Takvo
obrazovanje ne oslobađa. Ono zarobljava um u iluziji da je "sve
jasno", dok duša ostaje nijema, skrivena iza slojeva naučenog i
neproživljenog.
Pravo
obrazovanje ne sabira, već razotkriva. Ono ne dodaje težinu glavi, već skida
veo sa srca. Njegov cilj nije samo da znaš, nego da vidiš. Da vidiš jasno,
suštinski, jednostavno - sebe, druge, i svijet.
U
tom smislu, učitelj pravog znanja nije onaj koji zna više od tebe, već onaj
koji te podsjeća da si oduvijek znao.
Takav učitelj ne prenosi samo sadržaj, već ti prenosi mir. Njegove riječi ne
ostaju u ušima, već u korijenima svijesti.
Samospoznaja kao najviše obrazovanje
Na
Istoku se od davnina vjerovalo da je znanje koje nije povezano sa samospoznajom
nepotpuno. Nije slučajno što su škole mudrosti, od Veda do Lao Cea, naglašavale
da je cilj obrazovanja postati čovjek u
punom smislu riječi, ne samo znalac, već mudrac.
Jer
prava diploma nije papir, to je smiren pogled koji se ne uznemiri lako, to je
srce koje zna praštati, to je tišina koja zna slušati.
Pravo
obrazovanje te ne čini važnim. Ono te čini skromnim. Jer tek kad stvarno znaš,
znaš koliko toga ne znaš. A još važnije, znaš da najvažnije stvari ne dolaze
kroz informacije, već kroz unutrašnje
iskustvo.
Obrazovan je onaj koji vidi
Na
kraju, obrazovan nije onaj koji zna sve, već onaj koji je naučio kako da vidi, a da pri tom ne osuđuje.
Onaj koji zna da razlika između učene glave i mudrog srca, može biti
beskonačna. I da samo onaj koji spoji oboje istinski mijenja i sebe i svijet.
Zato,
pravo obrazovanje ne traži više knjiga, već dublje čitanje sebe. Ne traži nove učitelje, već jednog istinskog,
i budnog učenika u nama.
I
zato, kako kaže zen poslovica:
“Prije
nego pođeš u svijet, nauči da sjediš mirno sa sobom.”
To
je početak svakog obrazovanja koje vodi ka istini.
