Ponekad, kad
sve utihne — kad dan sagne glavu pred večeri, kad svi odu, i ostaneš samo ti sa
sobom — tad počneš da osluškuješ.
Ne riječi, ne
misli, ne svijet. Već ono što se nikad ne izgovori, a uvijek odzvanja. Šapat
duše. Dodir nevidljivog.
Tu, u tom
trenu, znaš da nijesi sam. I nikad nijesi bio. U svakom padu, neko te hvatao. U
svakoj tišini, neko ti je govorio. U svakoj tami, neko je širio svijetlo samo
za tebe, pa makar ga ti tada i nijesi vidio.
Taj nevidljivi
prijatelj — to je tvoj Učitelj, tvoj najdublji, vječni dio. Onaj koji zna, a
nikad ne sudi. Koji voli, a nikad ne traži. Onaj koji sve pamti, ali ništa ne
spočitava.
I kad se jednom osvrneš, i pogledaš život svojim najmirnijim očima, vidjećeš: nijesi kročio sam nijednu stazu. Učitelj je uvijek bilo uz tebe.
