Pravo bogatstvo ne nosimo u džepovima, već u tihim komorama svijesti, gdje mašta pleše bez granica. U njoj se rađaju mostovi prije nego se podignu ruke, domovi prije nego se položi kamen, simfonije prije nego se dotaknu dirke.
Sve što je
ikada bilo stvoreno, prvo je živjelo kao neuhvatljiva vizija u nečijem umu, kao
sjaj u oku čovjeka koji je gledao dalje od onoga što jeste.
Svijet je
rođen iz tišine i slike.
Sve velike istine, sve prekretnice, sva čuda - najprije su bila nevidljiva.
Zato, kad kažeš „nemoguće“, uvrijedio si Maštu.
Jer ona zna da granice postoje samo tamo gdje se više ne usuđujemo da sanjamo.
A oni što i
dalje sanjaju budni, kroje stvarnost kao što pjesnici pletu svjetove od riječi.
I možda ništa
drugo nije ni važno, osim da sačuvamo to bogatstvo unutra, u sebi, kao
najsvetije sjeme iz kojeg niče budućnost.
Stolar
iz sela pod planinom
U
jednom mirnom selu, podno visoke planine, živio je stolar. Nije imao mnogo:
malu kuću, radionicu, dva stara alata i tišinu koju je volio više od svega. No,
imao je nešto što se ne vidi: maštu.
Kada
bi sjedio nad komadom drveta, nije vidio daske, već galebove u letu. Nije čuo
udarac čekića, već otkucaje srca svijeta.
Ljudi
su mu donosili drvo da napravi stolice, ormare, krevete - obične stvari.
Ali kad bi ih vraćali kući, u tim predmetima bilo je nečega... neobjašnjivog.
Kao da je stolar ugradio tišinu šume, miris djetinjstva, slutnju proljeća koje
još nije stiglo.
Jednom
ga upita dječak: - Kako praviš stvari koje izgledaju kao da su sanjale dok su
bile drvo?
Stolar
se nasmija: - Prvo ih sanjam ja. Ne radi mi ruka ništa što moje srce već nije
vidjelo.
Ljudi
su govorili da je samo majstor. Niko nije znao da, svake večeri, kad zatvori
vrata radionice, stolar sjeda pod prozor, zatvara oči i zamišlja razne
svjetove. Gradove gdje kuće dišu, mostove koji pjevaju, prozore što šapuću
priče vjetru.
U
tom selu, gdje nije bilo mnogo bogatstva, nije bilo ni siromaštva.
Jer sve dok je stolar sanjao - selo je imalo dušu.
I jednog dana, kad ga više nije bilo, ostala je klupa pod lipom.
Na njoj, urezano: - Prvo dođe misao. Ako je čista, svijet je već stvoren.
