Postoji Ljubav
koja ne pripada nikome.
Nije tvoja, nije moja, nije njihova.
Ne nosi ničije ime. Ne pripada nijednom pogledu, nijednom osmijehu, nijednom
obliku.
To je Ljubav koja ne teče ka
nekome, već izvire iz svega.
Ona ne zna za
čekanje, jer ne zna za odsustvo.
Ne zna za bol, jer ne zna za gubitak.
Ne zna za kraj, jer nikada nije počela.
To nije ljubav
koja se izgovara.
To je ljubav koja postoji.
Zar ne vidiš —
ona je u pogledu koji ne traži uzvrat?
U molitvi koja se ne moli za nešto, već zbog nečeg neizrecivog što izbija iz
srca.
U ruci koja dodirne bez razloga. U tišini dvoje koji ništa ne moraju da kažu da
bi znali.
Ljubav koja je
dovoljna sama sebi je kao planina — tu je. Ne traži da je neko primijeti.
Kao more — mirno ili razigrano, uvijek isto po dubini.
Kao vatra — ne pita ko se grije, samo gori.
Takva ljubav
ne stanuje u riječima "volim te", jer je sve u njoj već obuhvaćeno.
Ona ne želi da veže, jer zna da sloboda ne odvodi — ona produbljuje.
Ne traži oblik, jer zna da je oblik uvijek manje od suštine.
To je ljubav
prosvijetljenih. Ljubav mudraca. Ljubav Boga.
I čovjek je sposoban za nju — ako prestane da traži, da uslovljava, da mjeri.
Kada jednom
spoznaš ovu Ljubav, nijedna druga te više ne može razočarati.
Ne zato što si postao hladan — već zato što si postao pun.
Ne zato što ti više nije stalo — već zato što staješ u sve.
I sve staje u tebe.
Zato se ne boj
da voliš bez razloga.
To je najčistiji razlog od svih.
