Neki ljudi ulaze u naš život kao svjetlost koju ne vidimo, ali osjećamo. Oni ne ostave trag koraka, već miris odsustva koje grije. Ne govore mnogo, ali sve što kažu bude tačno tamo gdje treba - u srži, u srcu, u tišini između riječi.
Oni ne traže
da budu voljeni. Njih ne moraš grliti rukama. Dovoljno je što ih grliš mislima.
Kada nestanu,
ne znaš tačno kad su otišli, jer njihovo prisustvo nikada nije zavisilo od
fizičke blizine. Ostaće u tebi kao čežnja za nečim što ne umiješ da imenuješ,
ali znaš da ti je bilo važno.
I kad te
jednom život ponovo pokosi, shvatićeš da ti je snagu dao neko za koga nikad
nijesi ni znao koliko ti je bio potreban.
Tako svjetlost
djeluje - ne pita, ne traži, samo bude. I ostane.
