Ljubav koja ne
traži — to nije ravnodušnost.
To je odsustvo gladi.
Jer kada srce postane izvor, ono više ne ide da pije iz tuđih ruku. Ono daje. I u davanju postaje
puno.
To je ona
ljubav koja ne zove, ali nikad ne prestaje da bude tu.
Ne pita: „A gdje si ti kad
meni trebaš?“
Jer zna — prava blizina nije fizička. Ona se mjeri tišinom koja ne smeta,
odsustvom koje ne boli, i prisustvom koje nije opterećenje.
Ova Ljubav ne
postavlja uslove, ne bilježi koliko je dala, ne broji uzvrat.
Ne podiže zidove kad ne bude shvaćena.
Ne vrišti da je prisutna — jer ne mora.
Ona zna da što tiše voliš, to dublje dodiruješ.
Takva ljubav
ne kupuje pažnju — već pušta sve da ide svojim tokom.
Ne kleči pred nečijom hladnoćom, jer zna da se toplina ne traži — već zrači.
Zamijeni
„volim te ako“ sa „volim te jer jesi“.
Zamijeni „daj mi da bih volio“ sa „volim, pa makar nikad ne dobio“.
I vidjećeš: ljubav će ti se vratiti — ne nužno od onog koga si volio, ali iz
pravca koji tvoj duh zaslužuje.
Ljubav koja ne
traži je sloboda.
To nije ljubav anđela — to je ljubav čovjeka koji se prisjetio da je anđeo.
