Postoje putevi koje nećemo nikada preći, vrhovi koje nećemo osvojiti, i snovi koji će vječno ostati nedosanjani. Ali to ih ne čini manje važnima. Naprotiv. Oni nas drže uspravnim.
Duša ne raste
po tome šta smo dohvatili, već po onome čemu smo ostali vjerni, čak i kad nijesmo
uspjeli. Visine ne nagrađuju korake, već smjer.
Ima nešto
dostojanstveno u ljudima koji ne trguju svojim idealima. Koji ne snižavaju
ciljeve zato što su daleki. Koji ne pljuju prema zvijezdama kad ih ne mogu
dohvatiti, već i dalje gledaju ka njima s poštovanjem, kao prema svetinji.
Takvi ljudi ne
govore mnogo. Ne miješaju se u gomilu. Ne ističu se. Ali kad naiđu pored nas,
osjetimo da je s njima nešto mirno, nešto jasno, nešto što ne traži ništa, a
daje osjećaj da smo pred istinom.
Zato, ako već
ne znaš kud ideš, bar znaš za čim čezneš. To je dovoljno. Vremenom, čeznja
pronađe svoj put. Ako je plemenita, ona sama oblikuje stazu ispod tvojih
stopala.
