Postoje mjesta u čovjeku gdje riječi više ne dopiru.
Gdje jezik ostaje kratak, nemoćan pred neizrecivim.
To su predjeli u kojima borave oni koji se bude —
oni što ne traže istinu spolja, već u šapatima sopstvenog daha.
Takvi
ljudi rijetko pričaju.
Ne zato što nemaju šta da kažu,
već zato što znaju da se istina ne prenosi riječima,
nego prisustvom.
Ponekad
ih zovu samotnjacima.
Čudacima.
Mizantropima.
Ali njihovo povlačenje nije bijeg, već povratak.
Oni ne bježe od svijeta —
oni mu se vraćaju iznutra,
na dublji način.
Oni
vide ono što je oku skriveno:
da mnoštvo često uguši dušu,
da mase oblikuju svijest kao brana što rijeku sapinje,
i da pravi tok života počinje tek kada se izbaviš iz galame.
Tišina
ne znači prazninu.
Naprotiv.
U njoj počinje razgovor s Vječnošću.
Zato,
kada te povuče unutra,
kada osjetiš potrebu da se skloniš od buke svijeta,
ne gledaj na to kao slabost,
već kao poziv.
Poziv
da budeš ono što jesi
prije nego si postao ono što od tebe traže.
U
toj tišini
raste unutrašnji čovjek.
Ne onaj od kostiju i navika,
nego onaj od svjetlosti,
onaj koji pamti Zvuk prije riječi
i Zrak prije daha.
Taj
čovjek ne mora nigdje da ide.
On je stigao.
Jer, kao što Lao Ce reče —
„Svijet možeš upoznati i ne napuštajući svoju kuću.“
Pod
uslovom da ta kuća nije zidana od cigle,
nego od svijesti.
