Postoje
ljudi koji vole - onako, bez zadrške.
Ne mjere ljubav riječima, ne čekaju pravi trenutak, ne kalkulišu.
Vole kao što dišu - prirodno, tiho, bez objašnjenja.
Oduvijek
sam se divio takvima.
Možda zato što sam i sam bio voljen tim potpunim žarom,
tim svakodnevnim čudom koje ne traži ništa zauzvrat.
I možda zato što tako jesam i volio -
ne polovično, ne iz opreza,
nego cijelim sobom.
Onako kako drvo pušta korijen - duboko, nepovratno.
U
svijetu koji nas uči da čuvamo srce kao da je lomljivo staklo,
ovakva ljubav izgleda kao slabost.
Ali za onog ko ide putem joge -
ona je snaga duše.
U
Bhakti jogi - putu predanosti -
ljubav nije tek osjećaj,
ona je sredstvo i cilj.
To je most koji vodi iz ega u Sebstvo,
iz iluzije u istinu,
iz "moje" u "Sve".
Istinska
ljubav, kažu jogiji,
ne traži vlasništvo ni uzvraćanje.
Ne vezuje, nego oslobađa.
Ne iscrpljuje, nego ispunjava.
Ona ne dolazi iz potreba tijela,
nego iz punoće srca koje zna
da je svaka duša odsjaj Božanskog.
Zato
- voljeti cijelim bićem znači
nadvladati dualnost,
prepoznati Jedno u svemu.
Znači gledati u drugo biće i vidjeti Atmana,
bez očekivanja, bez uslova,
bez "ako" i "zato".
To je moć koja ne pripada ovom svijetu.
To je tiha, sveta revolucija duše
koja se vratila sebi
