SAOSJEĆANJE

 Saosjećanje nije isto što i sažaljenje.

Sažaljenje gleda odozgo. Saosjećanje - iznutra.
Sažaljenje je distanca. Saosjećanje je bliskost.
U sažaljenju vidiš tuđu patnju.
U saosjećanju - osjećaš je.

Duhovno saosjećanje ne znači patiti zajedno sa drugima, već biti prisutan uz njih s tihim razumijevanjem da je bol dio puta. Saosjećanje ne pokušava da popravi sve, već da bude tu - čisto, tiho, nepokolebljivo, kao svijetlo u mraku.

Kao što Svamiđi uči: „Kad vidiš patnju u drugom, probudi srce, ali ne izgubi jasnoću.“

Jer saosjećanje ne smije biti slabo. Pravo saosjećanje je snažno - jer ne traži priznanje, ne očekuje zahvalnost, ne želi ništa za sebe. Ono daje, kao što drvo daje plodove. Ne da bi ga pohvalili, nego zato što ne zna drugačije.

U svijetu koji uči takmičenje, saosjećanje djeluje kao slabost. A u stvari, ono je najveća snaga.
Snaga da ostaneš mekan u svijetu koji stvrdnjava.
Snaga da vidiš iza nečijeg ponašanja njegovu priču.
Snaga da ne reaguješ odmah, već osjetiš - pa onda odgovoriš iz mudrosti, ne iz povrede.

Saosjećanje nije u riječima, već u očima koje gledaju bez osude.
U tišini koja dopušta nekome da bude ono što jeste.
U molitvi za nekog koga nikad nijesi upoznao.

To je razlog zašto je saosjećanje duhovna praksa.
Jer ono mijenja više tebe nego onoga kome ga pružaš.
Uči te poniznosti - da ne znaš sve, da ne razumiješ sve, ali ipak voliš.

I najdublje - saosjećanje nije samo ljudska vrlina. Ono je božanska osobina.
Bog saosjeća s nama ne zato što mora, već zato što jeste Biće koje obuhvata sve.

Kada razviješ saosjećanje, ne moraš više mnogo da kažeš.
Tvoje prisustvo postaje ljekovito.
Postaješ mirno utočište drugome, a i sebi.
Postaješ srce koje kuca za sve, ali ne pripada nikome.
Jer ono pripada Bogu.