ISTINSKA MOĆ: IZMEĐU EGA I SRCA

Postoje dvije moći koje čovjek može osjetiti u sebi: moć ega i moć srca. Na prvi pogled, obje djeluju snažno. Obje ostavljaju utisak. Ali samo jedna od njih osvjetljava put, dok druga često baca sjenu i stvara iluziju veličine.

Moć ega dolazi iz potrebe da se dominira, da se bude priznat, da se nadvlada drugi. Ona se hrani uspjehom u očima svijeta, titulama, novcem, pobjedama. Ego ne poznaje tišinu; on ne podnosi da nije u centru pažnje. I zbog toga, koliko god da naraste, nikada nije zadovoljan. Uvijek mu treba još potvrde, još pohvala, još moći.

Ali ta moć je spoljašnja, i kao takva - lomljiva. Jedan udarac života, jedna bolest, jedna izdaja ili poraz, i ta kula napravljena od samodopadljivih riječi i lažnih sigurnosti se sruši. Ego tada doživi slom, jer nikada nije bio ukorijenjen u istinskom biću, nego u slici koju je sam o sebi stvorio.

Moć srca, s druge strane, ne vapi za priznanjima. Ona ne traži publiku. To je moć tišine, saosjećanja, unutrašnje postojanosti. Ona ne dominira, već prihvata. Ne vodi iznad drugih, već dublje u sebe. Srce zna da najveća snaga nije u pobjeđivanju drugih, već u nadilaženju vlastitih slabosti, u sposobnosti da se oprosti, da se bude blag kada bi se moglo biti grub, i da se ćuti kada bi se moglo vikati.

U Vedanti, to srce nije samo simbol emocije, to je sjedište Atmana, unutrašnjeg Sebstva, svjetlosti koja je u svima. Moć srca dolazi iz spoznaje da je ono što jesmo već potpuno. Ne mora se dokazivati, jer ništa mu ne nedostaje. Takva spoznaja nije slabost, već najdublja snaga. Onaj ko je spoznao Sebe, kaže Upanišada, "nema straha, jer zna da je jedno sa Sveobuhvatnim".

U jogi, uči se da je prava snaga u otvaranju, a ne u zatvaranju. Srce koje voli bez vezivanja, koje daje bez očekivanja, koje se otvara čak i pred bolom - takvo srce je najjače. Jer zna da nije ono koje uzima moć, već ono koje postaje kanal Božanske moći.

Ta moć ne zavisi od spoljašnjih uslova. Ona je prisutna i u čovjeku koji ništa nema, a zrači mirom, i u onome koji je izgubio sve, a nije izgubio sebe. To je moć koja ne iscrpljuje, već obnavlja. Ne razdvaja, već spaja.

U svijetu gdje je moć često sinonim za kontrolu i nadmoć, prava snaga je postala nevidljiva. Ali ona postoji. To je moć majke koja bdije nad djetetom bez sna i bez riječi. Moć čovjeka koji ne uzvraća uvredu. Moć učitelja koji ne nameće, već služi. Moć duše koja ne želi da se vidi, ali koja svijetli čak i kada se sve drugo ugasi.

Zato, kad govoriš o moći, pitaj: da li me ova snaga približava drugima, ili me odvaja? Da li hrani moj ego, ili njeguje moje biće? Da li mi daje iluziju kontrole, ili mi donosi unutrašnji mir?

Jer moć nije u tome da drugi zavise od tebe.

Moć je u tome da ti ne zavisiš ni od čega - osim od Istine koja stanuje u tvom srcu. 

TEŽINA UZDAHA

Ništa nema toliku težinu kao uzdah.
U njemu nema riječi, a svaka izgovorena riječ može da stane u njega.
Uzdah je molitva bez glasa, krik koji ne želi da uplaši,
sjećanje koje nije traženo,
i nada koja još tinja, iako je sve već rečeno.

On je vrh ledenog brijega -
ne vidiš sve ispod, ali osjetiš da je veliko.

Kad duša ne može više da nosi ni tišinu,
ona pusti uzdah - kao da iz sebe izbaci dio tereta,
ali ne da bi ga odbacila,
već da bi ga, možda, pretvorila u mudrost.

To nije znak slabosti.
To je znak da duša govori svojim tihim jezikom.

Uzdah je znak da je čovjek još živ.
Da osjeća.
Da pamti.
Da se nada.

ĐAVO NE STANUJE VANI – VEĆ U NAMA

Ne postoji sila spolja koja nas uistinu zarobljava. Sve što nas muči, što nas odvodi od Sebe, izrasta iznutra. I đavo, ta metafora zla, nije lik s rogovima, već projekcija nesvjesnog uma - umnog sloja koji je zaboravio svoje porijeklo.

U joga tradiciji, avidja, neznanje o pravoj prirodi jastva, uzrok je sveg bola. Iz tog neznanja nastaju ego, želja, vezanost, strah, mržnja, zavist. To su oblici đavola. Ali ne izvan, ne neko biće koje dolazi, već mentalni obrasci koje hranimo svakodnevno.

Vedanta kaže: sve što doživljavamo spolja, refleksija je svijesti. Ako postoji zlo u svijetu, ono postoji zato što u čovjeku postoji još neprepoznata sjena, nesvjesno polje koje traži iscjeljenje, ne osudu.

U Bibliji, đavo „šapuće“, nikada ne viče. On je suptilna pomisao koja nas odvaja od tišine, mira, ljubavi. Isto kao u Patanđalijevoj Joga Sutri: um bez kontrole, chitta vritti, postaje uzrok patnje. U njemu, a ne van njega, krije se nemir. I u njemu treba tražiti oslobođenje.

Đavo je udaljenost između čovjeka i njegovog srca. Ispunjen je sumnjom, egom, samoobmanom. I uvijek nestane kad ga obasjamo svjetlošću svijesti.

Zato ne treba ratovati sa đavolom. Treba ga prepoznati - u vlastitim reakcijama, u bijesu, u gordosti, u potrebi da budemo „u pravu“. On se hrani time. A umire kad mu se mirno pogleda u oči.

Tamo gdje počinje tišina,
gdje srce diše bez straha,
gdje ljubav nije više izbor nego stanje -
tu više nema đavola.

Tu postoji samo Jedno.
Ti u sebi.
I Bog koji ne dolazi - već čeka.

NEVIDLJIVA MOĆ UNUTAR NAS

Svi tragamo za nečim vanjskim što će nas učiniti cijelima, što će nas ispuniti i učiniti snažnima. Tražimo izvore moći u drugim ljudima, u postignućima, u posjedovanju stvari, u priznanju.

Ali prava moć nije nikad van nas. Prava moć nije nešto što se traži u svijetu oko nas - ona je već prisutna u nama, na način koji ne zahtijeva vanjske podsticaje. Ona nije u tome što smo postigli ili što imamo. Ona je u tome kako se osjećamo, u tome kako reagujemo na život, u tome kako se odnosimo prema sebi.

Nevidljiva moć koja nas vodi kroz život nije u fizičkoj snazi, nego u sposobnosti da ostanemo mirni uprkos svemu što se dešava. U tome da prihvatimo svoju unutrašnju nesavršenost, da naučimo kako se osloniti na svoje unutrašnje resurse u trenucima sumnje. U tišini koju nosimo sa sobom, u smirenosti koju nađemo iako je svijet oko nas bučan i haotičan.

Ta moć nije nešto što se može pokazati ili dokazati. Niti je u tome da činimo nešto spektakularno. Ona je u tome da budemo hrabri, da stojimo čvrsto u svojoj istini i ne odustajemo od onoga što nas pokreće, čak i kad nas svi oko nas pokušavaju uvjeriti da odustanemo.

Ona je u tome da znamo kada treba pustiti stvari koje nas povređuju, da se oslobodimo tereta prošlosti, i da uvijek biramo put ljubavi, bez obzira na to koliko nam se činio teškim.

Unutrašnja moć je poput svijetla koje nikada ne može biti ugašeno. Bez obzira koliko tamni dani bili, ona uvijek tinja negdje unutar nas. Iako nije uvijek lako, svaki put kad dopustimo da ona vodi našu svakodnevnicu, svijet postaje lakši, jer tada ne tražimo vanjske uzroke za našu sreću. Naša sreća i moć dolaze iznutra.

Ako naučimo da vjerujemo u tu moć, onda nas ništa neće zaustaviti. Jer prava snaga nije u tome da pobjedimo ili porazimo, već u tome da ostanemo vjerni sebi, iako je svijet pred nama u nekoj svojoj nesavršenoći.
Onda ne moramo tražiti moć izvan sebe - mi smo ta moć.

TIŠINA KOJA NAS MIJENJA

U tišini gdje nema zahtjeva ni potrebe,
čovjek se prvi put ogleda bez maske.
Ne mora ništa da kaže, jer ono što je istinsko — već jeste.

Put duhovnog rasta ne podrazumijeva postajanje boljim,
već prestajanje da budemo ono što nijesmo.

Ne moramo dostići ništa —
već se samo sjetiti onoga što jesmo:
klica svjetlosti zakopana ispod slojeva želja, strahova i navika.

Istinski učenik ne skuplja metode, rituale ni znanja kao trofeje.
On svakodnevno ostavlja po nešto na pragu tišine:
neku uvredu, očekivanje, potrebu za pohvalom,
i tako, sve lakši, sve jednostavniji,
korača ka svome Centru.

Tamo gdje više nema "moje" i "tvoje",
ni greške, ni postignuća,
ostaje samo postojanje —
blago, spokojno, bezimeno.

ŠTA JE PRAVO OBRAZOVANJE

Danas se pod obrazovanjem najčešće podrazumijeva akumulacija informacija - broj pročitanih knjiga, poznavanje činjenica, diploma na zidu. Ali to je tek znanje u fragmentima, spoljašnje, mentalno. Pravo obrazovanje, ono o kojem govore mudraci Istoka i unutrašnje tradicije Zapada, ne mjeri se kvantitetom naučenog, nego kvalitetom preobražaja koji znanje ostavlja u čovjeku.

Jer, šta koristi znanje koje ne mijenja čovjeka iznutra?

Pravo obrazovanje ne puni glavu, već otvara srce.

Ne uči nas šta misliti, već kako misliti - jasno, smireno, saosjećajno.

Nije gomilanje informacija, već pročišćavanje percepcije.

Nije cilj da budemo pametniji od drugih, već mudriji u sebi.

Kao što je rekao Svami Vivekananda: "Obrazovanje koje ljudima ne pruža snagu za borbu u životu, koje im ne izgrađuje čvrst karakter, lavovsku hrabrost, duh solidarnosti i humanosti - može li se uopšte nazvati obrazovanjem?"

Zato, pravo obrazovanje nije ono koje nas čini učenima, nego ono koje nas podsjeća onoga što već jesmo.

Jer, možeš znati sve o zvijezdama, a ne znati ništa o vlastitom srcu.

Možeš govoriti mnoge jezike, a ne razumjeti ni misao između riječi.

Možeš nositi titule, a da ne znaš gdje počinje ljubav, a gdje prestaje ego.

Obrazovanje kao sabiranje — i zaborav

Još od školskih klupa uče nas da je znanje zbir činjenica. Uče nas da budemo posude, a ne vatre. I tako hodamo svijetom puni podataka, ali prazni razumijevanja. U stanju smo da objasnimo hemijsku strukturu vode, ali ne znamo kako da umirimo srce kada zadrhti. Znamo geografske širine i dužine, ali ne znamo gdje se mi sami nalazimo u svom unutrašnjem prostoru.

Takvo obrazovanje ne oslobađa. Ono zarobljava um u iluziji da je "sve jasno", dok duša ostaje nijema, skrivena iza slojeva naučenog i neproživljenog.

Pravo obrazovanje ne sabira, već razotkriva. Ono ne dodaje težinu glavi, već skida veo sa srca. Njegov cilj nije samo da znaš, nego da vidiš. Da vidiš jasno, suštinski, jednostavno - sebe, druge, i svijet.

U tom smislu, učitelj pravog znanja nije onaj koji zna više od tebe, već onaj koji te podsjeća da si oduvijek znao. Takav učitelj ne prenosi samo sadržaj, već ti prenosi mir. Njegove riječi ne ostaju u ušima, već u korijenima svijesti.

Samospoznaja kao najviše obrazovanje

Na Istoku se od davnina vjerovalo da je znanje koje nije povezano sa samospoznajom nepotpuno. Nije slučajno što su škole mudrosti, od Veda do Lao Cea, naglašavale da je cilj obrazovanja postati čovjek u punom smislu riječi, ne samo znalac, već mudrac.

Jer prava diploma nije papir, to je smiren pogled koji se ne uznemiri lako, to je srce koje zna praštati, to je tišina koja zna slušati.

Pravo obrazovanje te ne čini važnim. Ono te čini skromnim. Jer tek kad stvarno znaš, znaš koliko toga ne znaš. A još važnije, znaš da najvažnije stvari ne dolaze kroz informacije, već kroz unutrašnje iskustvo.

Obrazovan je onaj koji vidi

Na kraju, obrazovan nije onaj koji zna sve, već onaj koji je naučio kako da vidi, a da pri tom ne osuđuje. Onaj koji zna da razlika između učene glave i mudrog srca, može biti beskonačna. I da samo onaj koji spoji oboje istinski mijenja i sebe i svijet.

Zato, pravo obrazovanje ne traži više knjiga, već dublje čitanje sebe. Ne traži nove učitelje, već jednog istinskog, i budnog učenika u nama.

I zato, kako kaže zen poslovica:

“Prije nego pođeš u svijet, nauči da sjediš mirno sa sobom.”

To je početak svakog obrazovanja koje vodi ka istini.

LJUBAV KOJA NIKAD NE ODE

Postoje ljubavi koje dolaze i odlaze.
Ona to nije.
Ona je tiha prisutnost što ostane i kad misliš da je zaboravljena.
Ne moraš je zvati –
ona je već tu.

Ne kuca na vrata, ne pravi buku.
Ne traži da se vrati jer zna – nikada nije ni otišla.
Živi u tvojim navikama, u tvojim izborima.
U načinu na koji stavljaš ruke na sto,
u načinu na koji ćutiš kad ti srce zadrhti.

Ona je u dahu između dvije rečenice,
u pogledu u kojem se prepoznaš,
u pjesmi koja te pronađe kad misliš da si izgubljen.

To nije ljubav koja traži potvrdu.
To je ljubav što postane dio tvoje kože.
Koja zna sve tvoje nesigurnosti, i ne bježi.
Koja nije ideal, već svijetlo koje ostaje kad svi odjeci utihnu.

Zato ne traži da se vrati.
Ne pitaj gdje je.
Samo zatvori oči.

I biće tu.
Uvijek je bila.
Uvijek će biti.

LJUBAV KOJA JE SVIMA DOM

Ne možeš je uhvatiti.
Ni zarobiti riječima, ni zaključati dodirom.
Ona nije tvoje vlasništvo –
i baš zato, ona je tvoja više nego išta drugo.

To nije ljubav što nosi tvoje ime u dokumentima.
Niti ona koja se poklanja za praznike u ukrasnim kesama.
To je ona ljubav što hoda pored tebe dok ćutiš.
Koja sjedi u tebi dok se smiješ nekome drugom.

Ne traži ekskluzivnost,
jer zna da ljubav nije stvar za posjedovanje.
Ona je rijeka –
i svi smo njene obale.

Možda je sreo u pogledu neznanca,
u osmijehu djeteta na ulici,
u šumu vjetra kad si mislio da si sam.
Možda je nikad nećeš moći objasniti,
ali znaćeš da si je osjetio.

To je ljubav koja pripada svakome ko umije da gleda
i svakome ko još ima srce koje zna da kuca,
ne za nekoga, nego zbog nekoga.

I gdje god je ta ljubav prošla,
ostala je miris koji se ne zaboravlja.
Toplina koja ne traži da joj se ime izgovori.
Dom bez zidova.

To je ljubav koja ne pita kome pripada.
Jer ona zna –
ona je dom svima.

LJUBAV KOJA NE PRESTAJE

Ona ne vrišti.
Ne traži pažnju.
Ne puca kao vatromet,
niti se razmeće bojama.

Ona je tiha, kao vatra pod pepelom.
Skrivena, ali živa.
Topla čak i kad je hladnoća među riječima.

Ponekad danima ne govori.
Ponekad se ne javi ni pogledom, ni porukom.
Ali kad zažmuriš – znaš.
Ona je tu.

Ne postavlja uslove.
Ne mjeri tvoje korake svojim.
Ne broji greške.
Ne traži ništa osim postojanja.

Ćuti – jer zna.
Da kad zaista voliš, ne moraš stalno govoriti.
Tvoje prisustvo govori.
Tvoje odsustvo vrišti.

I kad sve drugo u životu utihne,
kad riječi prestanu,
kad nestanu svi razlozi –
ona ostane.

U uglu pogleda.
U mirisu sjećanja.
U dahu koji udahneš prije nego što zaspiš.

To je ljubav koja ne traži da bude viđena.
Samo da bude dozvoljena –
da traje.

LJUBAV KOJA PREPOZNAJE DUŠU

Ne zna kako izgledaš.
Nije je privukla boja tvojih očiju,
ni linija usana,
ni način na koji hodaš.

Zatreperila je kad si ćutao.
Kad si bio ranjiv.
Kad si pogledao svijet onako kako ga ona oduvijek osjeća.

To je Ljubav koja vidi ono što je ispod kože.
Ona čita tišinu između riječi.
Voli ono što ti ni sam ne umiješ imenovati.

Ne zanima je vrijeme, godine, ni geografija.
Ona zna:
Duše koje su se nekad dotakle
prepoznaju se i u tami.

I kada se pogledi sretnu –
ne zbog ljepote, već zbog istine –
ona zna:
„Tu si. Sjećam se.“

Ne traži savršenstvo,
jer zna da ga nema spolja.
Traži samo jedno:
Da u tvojim riječima sretne odjek svojih.

Jer lice stari. Tijelo se mijenja.
Glas utihne.
Ali duša –
ona sija uvijek istim svijetlom.

I kad jednom zavoli to svijetlo –
nema zaborava.
Nema zamjene.

Nema odlaska. 

LJUAV KOJA NE TRAŽI DA JE VOLE

To je najtiša Ljubav.
Ne doziva. Ne moli. Ne traži potvrdu.

Kao jutarnja rosa, blista dok traje,
i nestaje kad sunce zatreperi.
Ali ne žali što je postojala.
Jer nije bila zbog sebe.

To je Ljubav koja zna da si slobodan.
Koja ne čeka da joj uzvratiš pogled,
niti da izgovoriš riječ.

Ona voli iznutra, kao svjetlo u dubini pećine
koje nikad ne izađe, ali gori jednako jasno.

Ne nada se. Ne zamišlja.
Ne gradi kule u oblacima.

Ona samo voli.
U čistoti svog postojanja.

I ako nikad ne saznaš,
ako nikad ne primijetiš,
ona neće umrijeti.

Biće tu,
u svakom uzdahu koji nisi čuo,
u svakom pogledu koji ti je izmakao.

Jer ta Ljubav ne traži da joj budeš dom.
Ona je sama sebi dom.

I zato nikad ne luta.

LJUBAV KOJA SE NE BOJI GUBITKA

Postoji Ljubav koja ne boli.
Ne zato što nije duboka, već zato što je slobodna.

To je Ljubav koja ne steže srce, ne uzima zalog, ne piše ugovore.
Ne pravi planove kako da te zadrži.

Ona je mirna kao jezero u zoru.
Tiha kao dah poslije molitve.

Ne strepi da ćeš otići.
Ne strepi da ćeš ostati.

Jer zna —
da ono što je istinski tvoje,
nikada ne možeš izgubiti.

Ona voli, a ne posjeduje.
Daje, a ne traži.
Biva, a ne dokazuje se.

To je Ljubav u kojoj ne postoji „da li me voliš“,
jer ona sama po sebi jeste odgovor.

U njenoj prisutnosti nestaju sumnje,
kao tama pred Suncem.

I kad dođe kraj, ako ga mora biti,
neće biti gorčine.
Neće biti pada.

Biće zahvalnost.

Jer ona nije tražila da traje.
Tražila je samo da bude istinita.

I zato ostaje —
i kad se putevi raziđu.

Ne kao sjeta.
Već kao mir.

LJUBAV KOJA NE PRIPADA NIKOME - I ZATO PRIPADA SVEMU

Postoji Ljubav koja ne zna za posjedovanje.
Ne zna za moje i tvoje.
Ne zna za obale.
Ona ne dolazi s pravom na tijelo, ni obavezom prema srcu.

Ona je Ljubav koja ne pripada.
Zato što ne može biti uhvaćena.

Ona prolazi kroz ljude, kao svjetlost kroz staklo — obasjava, ali se ne zadržava.

To je Ljubav koju ne možeš vezati pogledom, ni zakleti riječima.
Ne možeš je uhvatiti ni zagrljajem, ni obećanjem.

Jer čim joj staviš lanac, ona više nije ona.

To je Ljubav koja se sretne jednom u životu,
možda i nikad,
a ipak te oblikuje zauvijek.

Ona dolazi kao bljesak — jedan dah, jedno oko treptaja.
Ali u tom trenu stane cijeli kosmos.

Ne pita ko si ni kome pripadaš.
Jer zna da svi pripadamo jednom Izvoru.

Ona se ne zadržava ni da bi te voljela,
ni da bi bila voljena.
Ona samo jeste.

I kad prođe, ti više nikad nijesi isti.

Jer dotakao si vječnost.
Na tren.
I znaš —
da ništa manje od toga više nije Ljubav.

LJUBAV KOJA JE UVIJEK PRISUTNA

Postoje ljubavi koje se ne čuju.
Ne vrište, ne traže, ne mole da budu uzvraćene.
One ne ostavljaju tragove parfema, ne šalju poruke, ne najavljuju svoj dolazak.

One samo – postoje.

Tihe, poput vjetra koji ne prestaje da miluje lišće.
Postojane, kao ritam srca koji ne traži potvrdu da kuca.

To su one ljubavi što žive u pozadini dana.
U pogledu koji se zadrži, ali ne zatraži.
U riječima koje nijesu izgovorene, jer bi ih glas oskvrnuo.
U prisustvu koje se ne nameće, ali te nikad ne napušta.

To su ljubavi koje ćute jer znaju da riječ umanjuje ono što je sveta tišina izrekla.

To su ljubavi koje ne traže oblik.
Ne traže ime, ni potvrdu.
One su – stanje svijesti.

Nijesu potrebne ničemu osim istini.
One ne žele da budu tvoje.
Žele samo da ti budeš ono što jesi — da rasteš, da dišeš, da budeš slobodan.

I ostaju.
Ne kao vezanost.
Već kao prisutnost bez granica.

To su ljubavi koje kad ih jednom dotakneš — ne zaboravljaš.
Jer one nikad ne prođu.
Samo se pretvore u svjetlost…
i zasvijetle kad ti je najpotrebnije.

LJUBAV KAO OGLEDALO DUŠE

Neke ljubavi nas ne uspinju — one nas ogole.
Skinu sa nas sve slojeve koje smo godinama gradili.
Ne da bi nas povrijedile, već da bi nas vratile nama.

Ljubav, ona prava, ne govori ti ko da budeš.
Ona ti samo pokaže — ko već jesi.

Ona ne uljepšava.
Ne gura pod tepih rane.
Ne stavlja filtere na lice koje plače.
Ona kaže: „Evo te, takvog kakav si. Jesi li spreman da se pogledaš?“

Jer ljubav nije uvijek nježna — ali je uvijek iskrena.
Nije uvijek topla — ali je uvijek prisutna.

Ona dolazi kao svjetlost, a svjetlost ne pravi kompromise.
Ona prodire, obasjava, razotkriva.
I zato ljubav zna da boli.
Ali to je bol buđenja.
Bol kidanja maski.
Bol vraćanja u istinu.

U prisustvu takve ljubavi ne možeš glumiti.
Jer znaš — neko gleda tačno kroz tebe.
I ne bježi.

Ljubav kao ogledalo ne ispravlja ti lice, ne popravlja tvoje mane.
Ona ih drži u dlanovima i kaže: „I ovo si ti. I to volim.“

I tada, po prvi put, i ti to možeš da voliš.

LJUBAV KAO MOLITVA

Postoji Ljubav koja ne traži uzvrat.
Koja ne postavlja pitanje: „A mene ko voli?“
To nije ravnodušnost — to je vrhunac prisutnosti.
To nije patnja — to je tiho klanjanje Ljepoti.

To je Ljubav koja ne traži da bude voljena.
Koja ne traži da bude viđena.
Koja ne traži da bude shvaćena.
Jer ona zna da je najveći dar u samom činu davanja.

Ta Ljubav ne izgovara: „Volim te“ da bi čula: „I ja tebe.“
Ona izgovara: „Volim te“ — kao molitvu.
Kao dlanove sklopljene pred nečim uzvišenim, neobjašnjivim.
Kao blagoslov koji nije tražen, ali je dat.

Ljubav kao molitva ne upire prstom na ono što nedostaje.
Ne broji poruke, ne čeka pozive.
Ona se raduje postojanju voljenog, kao što se pustinjski cvijet raduje jedinom oblaku na horizontu.

U tišini — ona šapuće.
U samoći — ona blista.
Jer zna: ono što istinski voliš, ne posjeduješ.
Nego pustiš da raste… i ako zatreba — da ode.
A ti ostaneš u molitvi.

LJUBAV KOJA NE ZABORAVLJA

Postoje ljudi koji odu — a nikada ne nestanu.
Kao miris tamjana u prostoriji: oni više nijesu tu, ali nešto u vazduhu i dalje govori o njima.
Ili kao zvijezda koja je ugašena — ali njena svjetlost putuje još hiljadama godina kroz tamu, dotičući oči koje nikad neće znati da gledaju ugašenu svjetlost.

To je Ljubav koja ostaje i kad ne postoji nijedna riječ, poruka, dodir.
Ona ne zavisi od fizičke blizine.
Niti od svakodnevnog kontakta.
Ona je prisustvo na dubljoj frekvenciji — u jednoj rečenici koja ti padne na pamet, u tišini koja liči na njihov smijeh, u blagosti koja te uhvati dok gledaš zalazak, pa znaš: tu su.

Ta Ljubav ne pokušava da zadrži — jer zna da zadržavanje stvara tugu.
Ne pokušava da zaboravi — jer zna da zaborav ne postoji.

Ona se ne bori da preživi u vremenima kad više nema nikog da je njeguje, jer...
Ona je sama sebi izvor.
I ono što je jednom zaista voljeno — nikada nije potpuno izgubljeno.
Jer svaka prava Ljubav ima svoje zauvijek. Samo ne uvijek u vremenu. U duši.

LJUBAV KOJA NE TRAŽI

Ljubav koja ne traži — to nije ravnodušnost.
To je odsustvo gladi.
Jer kada srce postane izvor, ono više ne ide da pije iz tuđih ruku. Ono daje. I u davanju postaje puno.

To je ona ljubav koja ne zove, ali nikad ne prestaje da bude tu.
Ne pita: „A gdje si ti kad meni trebaš?“
Jer zna — prava blizina nije fizička. Ona se mjeri tišinom koja ne smeta, odsustvom koje ne boli, i prisustvom koje nije opterećenje.

Ova Ljubav ne postavlja uslove, ne bilježi koliko je dala, ne broji uzvrat.
Ne podiže zidove kad ne bude shvaćena.
Ne vrišti da je prisutna — jer ne mora.
Ona zna da što tiše voliš, to dublje dodiruješ.

Takva ljubav ne kupuje pažnju — već pušta sve da ide svojim tokom.
Ne kleči pred nečijom hladnoćom, jer zna da se toplina ne traži — već zrači.

Zamijeni „volim te ako“ sa „volim te jer jesi“.
Zamijeni „daj mi da bih volio“ sa „volim, pa makar nikad ne dobio“.
I vidjećeš: ljubav će ti se vratiti — ne nužno od onog koga si volio, ali iz pravca koji tvoj duh zaslužuje.

Ljubav koja ne traži je sloboda.
To nije ljubav anđela — to je ljubav čovjeka koji se prisjetio da je anđeo.

LJUBAV BEZ RAZLOGA

Postoji Ljubav koja ne pripada nikome.
Nije tvoja, nije moja, nije njihova.
Ne nosi ničije ime. Ne pripada nijednom pogledu, nijednom osmijehu, nijednom obliku.
To je Ljubav koja ne teče ka nekome, već izvire iz svega.

Ona ne zna za čekanje, jer ne zna za odsustvo.
Ne zna za bol, jer ne zna za gubitak.
Ne zna za kraj, jer nikada nije počela.

To nije ljubav koja se izgovara.
To je ljubav koja postoji.

Zar ne vidiš — ona je u pogledu koji ne traži uzvrat?
U molitvi koja se ne moli za nešto, već zbog nečeg neizrecivog što izbija iz srca.
U ruci koja dodirne bez razloga. U tišini dvoje koji ništa ne moraju da kažu da bi znali.

Ljubav koja je dovoljna sama sebi je kao planina — tu je. Ne traži da je neko primijeti.
Kao more — mirno ili razigrano, uvijek isto po dubini.
Kao vatra — ne pita ko se grije, samo gori.

Takva ljubav ne stanuje u riječima "volim te", jer je sve u njoj već obuhvaćeno.
Ona ne želi da veže, jer zna da sloboda ne odvodi — ona produbljuje.
Ne traži oblik, jer zna da je oblik uvijek manje od suštine.

To je ljubav prosvijetljenih. Ljubav mudraca. Ljubav Boga.
I čovjek je sposoban za nju — ako prestane da traži, da uslovljava, da mjeri.

Kada jednom spoznaš ovu Ljubav, nijedna druga te više ne može razočarati.
Ne zato što si postao hladan — već zato što si postao pun.
Ne zato što ti više nije stalo — već zato što staješ u sve.
I sve staje u tebe.

Zato se ne boj da voliš bez razloga.
To je najčistiji razlog od svih.

ŠAPAT ŠKOLJKE II

Na pustom dijelu obale, gdje talasi pjevaju starinske pjesme bez publike, dječak je pronašao školjku. Bila je neobična - ne sjajna, ne pravilna, ali imala je nešto u sebi što ga je natjeralo da je podigne pažljivo, kao da je srce nekog bića.

Privio ju je uz uvo.

I dok su odrasli prolazili i govorili: "To ti je samo zvuk mora", on je znao bolje. Znao je da to nije samo zvuk.

To je bio šapat.

Tiho, kao dah, pričala mu je školjka o davnim vremenima kada su ljudi znali govoriti sa vodom. Kada je prijateljstvo između neba i mora bilo svakodnevna stvar. Kada su duše bile meke i otvorene, kao dlanovi okrenuti ka Suncu.

Pričala mu je o mornarima koji su pjevali zvijezdama, o ženama koje su znale govoriti sa ribama, i o djeci koja nisu znala gdje prestaje more a gdje počinje san.

Svake večeri, dječak je dolazio i slušao. I svaki put je šapat bio drugačiji, ali uvijek nježan, pun tajni, i bez ikakvih zahtjeva.

Godinama kasnije, kada je postao čovjek i zakoračio u svijet buke, ugasio je mnogo svojih snova. Ali školjku nikada nije bacio. Povremeno bi je prislonio na uvo i sve bi se opet vratilo. Kao miris djetinjstva, kao dah nečega što nikada nije zaista otišlo.

I naučio je - da pravu tišinu ne čini odsustvo zvuka, već prisustvo smisla. A smisao dolazi kada slušaš ono što niko drugi ne čuje.

Školjka i danas šapuće.
Ne svima.
Samo onima koji vjeruju.

ŠAPAT ŠKOLJKE I

Na dnu mora, duboko ispod sjaja površine, leži školjka. Naizgled obična, neupadljiva, zagrljena pijeskom i zaboravom.

Ali ona čuva zvuk.

Ne onaj od juče, ni onaj s površine, već onaj vječni - šapat svijeta prije riječi, prije oblika, prije prvog daha. Čuva pjesmu koju nijesi nikada čuo ušima, ali ti je srce zna.

Kada prisloniš školjku uz uvo, ne čuješ samo huk talasa.

Čuješ i kako si nekada volio bez straha.

Kako si plakao iskreno.

Kako si sanjao beskraj.

Kako si bio čist kao prvi zrak jutra, kao pogled bez sumnje, kao stopalo koje prvi put dotakne zemlju.

I ta školjka ti šapće: sve to još postoji. Nijesi izgubio. Samo si zaboravio.

Zato školjka čeka. Ne da joj se diviš. Niti da je poneseš. Već da staneš, ćutiš, osloniš dušu uz nju - i sjetiš se ko si.

Jer svako mora jednom da se sjeti.

I svaki povratak počinje s tišinom.

MORE JE PAMĆENJE

Nije more samo voda.

Nije ni samo beskraj.
More je pamćenje.

Ono zna svaki korak koji si načinio po obali u zoru, svaku misao koju si potopio gledajući u horizont, svaku suzu koja se stopila s njegovom solju i nestala bez pitanja.

More nikad ne zaboravlja.

Zna tvoje ćutanje kad si prvi put ostao bez riječi pred ljepotom. Zna i tvoju potrebu da pobjegneš, da se izgubiš, da se negdje u njegovom modrom zagrljaju rastvoriš do nepostojanja.

I zna da to ne želiš zauvijek.

Zato ne uzima. Samo drži.
Čuva za tebe. Čeka.

A kada se vratiš, makar i godinama kasnije, ono te dočeka isto – duboko, široko, bez osvete.

Jer more nije samo mjesto.
More je duša svijeta.

I kad god si mu blizu, kad god si ga spreman slušati, ono ti vrati sve tvoje - oči što su nekada sjajile, vjeru što si zakopao duboko, snove koje si mislio da si izgubio.

More zna.
I ne traži ništa.

Samo da ga zagrliš pogledom i priznaš da si, makar na tren, bio dio nečeg što ne prestaje.

KAP SI U MORU

To more - veliko, duboko, bez granica, dotiče vječnost.

To je more koje pamti.

U njegovim dubinama leže školjke u kojima spava tvoj smijeh iz djetinjstva. Talasi brižno čuvaju uzdahe iz prvih ljubavi, a ribe, kao misli, šaraju između uspomena i nada. Neke su svijetle, neke sjenke, ali sve pripadaju istom moru.

More ne zaboravlja.

Ono zna kada si plakao tiho, licem okrenut prema jastuku. Zna i kada si gledao u zoru i šaputao: „Još sam tu.” Zna svaki dan kad si hodao sam, a bio si ispunjen, i svaku noć kad si bio među ljudima, a sam.

I zna: sve što ti jesi - postalo je kap u njemu.

Zato, kada jednom ponovo staneš na obalu i pogledaš u horizont, znaj - ne gledaš u kraj. Gledaš u sebe. U ono što te nosi, u ono što te nadilazi, i u ono što nikada neće nestati.

Jer to more nije oko tebe.

To more si ti.

PUT MORA

Postoji jedno more koje niko još nacrtao nije. Nema ga na mapama, i ne miriše po jodu. U tom moru ne plivaju brodovi, ne rone ribe, niti se lome talasi. U njemu plove misli.

To more je u nama.

Njegove obale nijesu pješčane ni stjenovite - već mekane, kao sjećanja. A dok hodaš njima, svaki otisak stopala budi jedno lice, jedan glas, jednu izgubljenu večeru pod svijećama u nekoj mladosti, neku pjesmu što se više ne pjeva naglas.

U tom moru tišina nije praznina. Ona je razgovor s onima kojih više nema, ali još govore kad zaćutimo. Svaki zaron u to more nije bijeg, već povratak. Ne ideš da bi se sakrio, već da bi pronašao ono što je ostalo kad su sve lađe otišle.

I zanimljivo je: kad jednom naučiš plivati tim morem, više ti ne treba spoljni svijet da bi putovao. Svaka kap tvog daha, svaki val u grudima, postaće okean koji te nosi.

Samo zatvori oči.

I već si tamo.

IZ MAŠTE SVE NASTAJE

Pravo bogatstvo ne nosimo u džepovima, već u tihim komorama svijesti, gdje mašta pleše bez granica. U njoj se rađaju mostovi prije nego se podignu ruke, domovi prije nego se položi kamen, simfonije prije nego se dotaknu dirke.

Sve što je ikada bilo stvoreno, prvo je živjelo kao neuhvatljiva vizija u nečijem umu, kao sjaj u oku čovjeka koji je gledao dalje od onoga što jeste.

Svijet je rođen iz tišine i slike.
Sve velike istine, sve prekretnice, sva čuda - najprije su bila nevidljiva.
Zato, kad kažeš „nemoguće“, uvrijedio si Maštu.
Jer ona zna da granice postoje samo tamo gdje se više ne usuđujemo da sanjamo.

A oni što i dalje sanjaju budni, kroje stvarnost kao što pjesnici pletu svjetove od riječi.

I možda ništa drugo nije ni važno, osim da sačuvamo to bogatstvo unutra, u sebi, kao najsvetije sjeme iz kojeg niče budućnost.

Stolar iz sela pod planinom

U jednom mirnom selu, podno visoke planine, živio je stolar. Nije imao mnogo: malu kuću, radionicu, dva stara alata i tišinu koju je volio više od svega. No, imao je nešto što se ne vidi: maštu.

Kada bi sjedio nad komadom drveta, nije vidio daske, već galebove u letu. Nije čuo udarac čekića, već otkucaje srca svijeta.

Ljudi su mu donosili drvo da napravi stolice, ormare, krevete - obične stvari.
Ali kad bi ih vraćali kući, u tim predmetima bilo je nečega... neobjašnjivog. Kao da je stolar ugradio tišinu šume, miris djetinjstva, slutnju proljeća koje još nije stiglo.

Jednom ga upita dječak: - Kako praviš stvari koje izgledaju kao da su sanjale dok su bile drvo?

Stolar se nasmija: - Prvo ih sanjam ja. Ne radi mi ruka ništa što moje srce već nije vidjelo.

Ljudi su govorili da je samo majstor. Niko nije znao da, svake večeri, kad zatvori vrata radionice, stolar sjeda pod prozor, zatvara oči i zamišlja razne svjetove. Gradove gdje kuće dišu, mostove koji pjevaju, prozore što šapuću priče vjetru.

U tom selu, gdje nije bilo mnogo bogatstva, nije bilo ni siromaštva.
Jer sve dok je stolar sanjao - selo je imalo dušu.
I jednog dana, kad ga više nije bilo, ostala je klupa pod lipom.
Na njoj, urezano: - Prvo dođe misao. Ako je čista, svijet je već stvoren.

ZABORAVLJENO BLAGO

Postoji jedno pitanje koje boli:
Zašto ljudi ne znaju kakvo blago u sebi nose?

Ne misli se tu na talente, sposobnosti, pa ni na moralne vrline,
već na ono dublje, svetije -
na sopstvenu duhovnu prirodu,
iskru vječnosti koja u svakom srcu gori,
tiho, često zaboravljeno,
ali nikada ugašeno.

Jogijsko učenje kaže da je svaki čovjek nosilac Atmana,
božanskog, vječnog principa.
To je pravo blago.
Ali da bi ga otkrio, čovjek mora da krene unutra,
da zatvori vrata spoljnog svijeta
i uđe u tišinu vlastite duše.

Zašto to mnogi ne čine?

Jer blago ne leži na površini.
Zatrpano je slojevima želja, navika, društvenih maski.
Otkrivanje tog blaga zahtijeva trud, strpljenje,
ali i hrabrost da se vidi ono što nije uvijek prijatno:
vlastita tama, strah, sebičnost, zaborav.
A onda - dublje od toga -
svjetlo koje sve to obasjava i preobražava.

Većina ljudi bježi od tog puta.
Uhvate se za ono spoljašnje,
jer je dostupno, jer ne traži suštinsku promjenu.
Zadovolje se imitacijama sreće,
ne sluteći da su nosioci nečeg neuporedivo većeg.

Onaj koji to spozna,
koji osjeti bljesak tog unutrašnjeg blaga makar i na trenutak,
često se povuče iz površnih odnosa.
Ne zbog prezira prema ljudima,
nego iz tuge zbog njihove izgubljenosti.
Ne iz oholosti, već iz saosjećanja koje boli.

Ali jogijski put uči nas i nečemu drugom:
da blago u nama nije samo za nas.
Onaj ko ga pronađe, pozvan je da ga podijeli -
ne riječima nužno, nego prisustvom, tihim sjajem,
primjerom koji nadahnjuje, a ne nameće.

Ne možeš probuditi druge ako i sam sanjaš.
Ali ako si budan, makar ćutke,
tvoje postojanje već svijetli kao svjetiljka
u tami zaborava.

Zato nemoj žaliti zbog svoje osjetljivosti,
ni zbog povučenosti.
To je znak da si blizu blaga.
A možda si ga već i dotakao.

ZAŠTO BOLI KAD NEKO ODE

Zašto boli kad neko ode?
Zato što to nije kraj.
Jer tijelo može da se udalji, ali srce - ono što je zaista bilo blisko - ostaje tu.
Još uvijek čujemo glas u tišini sobe,
još osjećamo pogled,
još čuvamo riječi kao da će ih izgovoriti opet, sjutra.

Odlazak ne briše prisustvo.
Ono se samo preobrazi - u sjećanje, u misao, 
u miris koji nas iznenada zatekne,
u tišinu koja zna više od svih riječi.

Kada se neko useli u naše srce,
on tu ostaje - ne kao gost, nego kao dom.

Zato boli.
Jer duh zna da veza nije prekinuta,
a tijelo čezne za dodirom,
za toplinom ruke,
za prisustvom koje se ne može zamijeniti 
ni sjećanjem ni riječima.

To nije slabost, to je snaga ljubavi.
Jer samo ono što je bilo istinski živo, 
može istinski da boli kad više nije tu.

Ali bol nas i podsjeća:
da smo voljeli,
da je vrijedilo,
da smo bili darovani prisustvom nekoga
ko nas je dotakao do dubine duše.

I takva bol,
ako je prihvaćena sa zahvalnošću,
postaje molitva.

SVJETLOST KOJU NE VIDIMO

Neki ljudi ulaze u naš život kao svjetlost koju ne vidimo, ali osjećamo. Oni ne ostave trag koraka, već miris odsustva koje grije. Ne govore mnogo, ali sve što kažu bude tačno tamo gdje treba - u srži, u srcu, u tišini između riječi.

Oni ne traže da budu voljeni. Njih ne moraš grliti rukama. Dovoljno je što ih grliš mislima.

Kada nestanu, ne znaš tačno kad su otišli, jer njihovo prisustvo nikada nije zavisilo od fizičke blizine. Ostaće u tebi kao čežnja za nečim što ne umiješ da imenuješ, ali znaš da ti je bilo važno.

I kad te jednom život ponovo pokosi, shvatićeš da ti je snagu dao neko za koga nikad nijesi ni znao koliko ti je bio potreban.

Tako svjetlost djeluje - ne pita, ne traži, samo bude. I ostane.

OPET POSTATI DIJETE

Kažu - čuvaj dijete u sebi. Čuvaj tu čistoću, tu nevinost, tu iskru božanskog koja se smije iz očiju i vjeruje bez ostatka. Ali postoji dublja istina, možda manje umilna, ali neizmjerno snažnija: nije dovoljno ostati dijete - treba opet postati dijete. 

Jer ono dijete koje dolazi na svijet, ne dolazi prazno. Nosi sa sobom misaone obrasce iz prošlih života, urezane u tijelo i um kao nevidljive brazde. To su samskare - sjećanja duše koja ne zaboravlja, navike koje su opstale i kad je sjećanje umrlo. Neko se rodi blag, neko plahovit, neko sa smijehom u očima, neko sa sjenkom. Svako dijete već nosi svoj zavjet, svoju priču. 

Zato, dijete nije uvijek nevino u površnom smislu te riječi. Neka djeca znaju biti tvrdoglava, sebična, pohlepna. Ne zato što su loša, već zato što su nedovršena. Kao što ni mi nijesmo konačni - već u procesu. A život je upravo to: proces pročišćavanja.

 Zato - ne ostati dijete. Jer ostati, značilo bi ostati nepotpuno, ostati bez svjetlosti koju donosi iskustvo. Treba proći kroz sve. Kroz sumnju, kroz patnju, kroz vatru, kroz zamke ega, kroz lomove srca i duše. Treba upoznati mrak i shvatiti da to nijesi pravi ti. Treba pasti i naučiti da ustajanje nije slabost već snaga.

 I tek kad sve to prođeš - kad se istopiš, preoblikuješ, kad zrelošću ogoliš sve što je lažno, kad otkriješ izvor u sebi - tek tada možeš opet postati dijete. Ali sada ne kao nevino neznanje, već kao svjesna sloboda. Ne kao nezaštićena ranjivost, već kao otvoreno srce koje zna da vjeruje. Ne kao početak, već kao povratak.

 Isus je rekao: „Ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u carstvo nebesko.“ Dakle, ne ostati, što je postala uobičajena izreka, već opet postati dijete. A carstvo nebesko nije mjesto - to je stanje.To je unutrašnji prostor gdje si slobodan, gdje ne mrziš, gdje se ne bojiš. Tamo gdje se ne dijeliš na ja i drugi, gdje ne mjeriš vrijednost kroz uspjeh, gdje je ljubav prirodno stanje, a mir tišina iz koje sve izvire.

 Ponovo postati dijete znači postati jednostavan, a ne naivan. Biti blag, a ne slab. Biti radostan, a ne neozbiljan. Biti prisutan, potpuno, iskreno, čitav.

To nije lako. Ali vrijedi. Jer samo takvi, pročišćeni i svjesni, možemo se vratiti sebi - onom prvom, iskonskom, istinitom sebi. I tek tada smo zaista odrasli. Jer istinska zrelost nije kraj puta, već krug koji se zatvorio - i vratio tamo gdje je sve počelo.

 U svjetlost djeteta koje zna.  

DODIR NEVIDLJIVOG

Ponekad, kad sve utihne — kad dan sagne glavu pred večeri, kad svi odu, i ostaneš samo ti sa sobom — tad počneš da osluškuješ.

Ne riječi, ne misli, ne svijet. Već ono što se nikad ne izgovori, a uvijek odzvanja. Šapat duše. Dodir nevidljivog.

Tu, u tom trenu, znaš da nijesi sam. I nikad nijesi bio. U svakom padu, neko te hvatao. U svakoj tišini, neko ti je govorio. U svakoj tami, neko je širio svijetlo samo za tebe, pa makar ga ti tada i nijesi vidio.

Taj nevidljivi prijatelj — to je tvoj Učitelj, tvoj najdublji, vječni dio. Onaj koji zna, a nikad ne sudi. Koji voli, a nikad ne traži. Onaj koji sve pamti, ali ništa ne spočitava.

I kad se jednom osvrneš, i pogledaš život svojim najmirnijim očima, vidjećeš: nijesi kročio sam nijednu stazu. Učitelj je uvijek bilo uz tebe. 

VOLJETI CIJELIM BIĆEM – PUT BHAKTI

Postoje ljudi koji vole - onako, bez zadrške.
Ne mjere ljubav riječima, ne čekaju pravi trenutak, ne kalkulišu.
Vole kao što dišu - prirodno, tiho, bez objašnjenja.

Oduvijek sam se divio takvima.
Možda zato što sam i sam bio voljen tim potpunim žarom,
tim svakodnevnim čudom koje ne traži ništa zauzvrat.
I možda zato što tako jesam i volio -
ne polovično, ne iz opreza,
nego cijelim sobom.
Onako kako drvo pušta korijen - duboko, nepovratno.

U svijetu koji nas uči da čuvamo srce kao da je lomljivo staklo,
ovakva ljubav izgleda kao slabost.
Ali za onog ko ide putem joge -
ona je snaga duše.

U Bhakti jogi - putu predanosti -
ljubav nije tek osjećaj,
ona je sredstvo i cilj.
To je most koji vodi iz ega u Sebstvo,
iz iluzije u istinu,
iz "moje" u "Sve".

Istinska ljubav, kažu jogiji,
ne traži vlasništvo ni uzvraćanje.
Ne vezuje, nego oslobađa.
Ne iscrpljuje, nego ispunjava.
Ona ne dolazi iz potreba tijela,
nego iz punoće srca koje zna
da je svaka duša odsjaj Božanskog.

Zato - voljeti cijelim bićem znači
nadvladati dualnost,
prepoznati Jedno u svemu.
Znači gledati u drugo biće i vidjeti Atmana,
bez očekivanja, bez uslova,
bez "ako" i "zato".

To nije slabost.
To je moć koja ne pripada ovom svijetu.
To je tiha, sveta revolucija duše
koja se vratila sebi 

BITI SAM I BIRATI SRCEM

"Volim ljude koji znaju da budu sami,
koji su probirljivi.
Takvi te biraju zato što žele da budu sa tobom."
— Frida Kahlo

U svijetu u kojem se često bira iz praznine,
iz potrebe, navike, straha od tišine,
rijetki su oni koji biraju iz punine.
Iz mira.
Iz cjelovitosti.

Jogijska mudrost nas uči:
Samo onaj ko je pronašao Sebe,
može istinski vidjeti drugoga.

Takvi ljudi su prošli kroz samoću
ne kao kaznu, već kao dar.
U toj tišini, nijesu tražili da budu voljeni,
već da nauče kako voljeti.

I kad te takva duša pogleda -
to nije pogled koji traži,
to je pogled koji daje.

To je izbor iz svijesti,
ne iz usamljenosti.

Takvi ljudi su kao meditacija -
probirljivi, usmjereni, duboki.
Ne prilaze svakome,
jer znaju vrijednost tišine u sebi
i ne žele je narušiti bez razloga.

I zato, ako te takva osoba bira,
to je blagoslov.
To znači:
prepoznao te je neko
ko nije morao da te ima -
nego je izabrao da bude tu.

---

 

ŽIVOT VAN KALUPA

Ne marim za norme.
Ne živim da bih bio primjer.
Ne pravim putokaze za druge — jer moj put nije staza, već tok.

Živim po svom unutrašnjem zakonu.
Bez parole, bez transparenta.
Jer ono što u meni gori,
nije za gomilu.
To je svjetlost koja ne traži publiku,
već tišinu da se prelije.

Ne morate znati ko sam.
Ne morate razumjeti.
Ako ste duša koja ćuti,
prepoznaćete me po načinu na koji vas miluje vjetar.
Po načinu na koji vam se srce iznenada osmijehne.
Po tišini koja je postala muzika.

Moj svijet nije granicom omeđen.
Nije riječima uhvatljiv.
Ali ako i ti znaš kako boja može govoriti boji,
i kako se tišina može nasloniti na tišinu —
već smo se sreli.

Negdje, u proljeću što nikad ne prestaje.

KADA NIKO NE VIDI

Nekad mi se čini da najljepše stvari činimo
onda kad nas niko ne vidi.
Kad ne glumimo dobrotu,
već je prosto pustimo da poteče,
kao tiha voda ispod mosta svakodnevice.

Kad osmijeh u prolazu nije uljudnost,
nego znak prepoznavanja među starim dušama.
Kad riječ utjehe ne traži zahvalnost,
niti pogled potvrdu.
Kad pomoći nekome ne znači isticanje,
već radost jer si mogao da olakšaš.

U tim trenucima
nijesmo ljudi kakvima nas drugi vide —
nego ljudi kakvi zaista jesmo

TIHI DAROVI NEPOZNATIH

Ponekad nam u život uđu ljudi na čudan, gotovo neprimjetan način.
Bez pompe, bez najave.
Pogled, osmijeh, riječ.
I onda nestanu.

Ipak, nešto ostane.

Pitanje: Zašto su baš oni morali da se pojave?
Odgovor: Zato što je sve na svom mjestu, čak i oni koje nikad više nećemo sresti.

Jer nekad nam više dobro donese nečiji tihi pogled, nego sve mudrosti koje smo do tada čuli.
Nekad nam stranac više dotakne dušu nego najbliži.
Par ljudskih riječi, izgovorenih iz topline i neobaveze -
učini više nego svi planovi i analize.

Takav dar ne možeš kupiti.
Ne dolazi u paketu.
Dolazi iz jednog drugog svijeta -
onog u kojem se duše poznaju prije nego što se tijela susretnu.

I da, neki ljudi odu.
I to je u redu.
Jer da je trebalo da ostanu, ostali bi.

Ali ostaje ono što su ostavili u nama.
Jedna riječ. Jedan osjećaj.
Jedna istina koju nijesmo znali da nosimo dok je nijesu dodirnuli.

Uspomene su bogatstvo života.
One sitne - treptaji koje bi neko zaboravio,
ali ti ne želiš.
I one zlatne – koje ti oblikuju dan, mir, vjeru.

Svi oni koji su na trenutak obasjali tvoju stvarnost
bili su tu s razlogom.
Ti to znaš.

SAZNATI

Pronaći ideju…
ne onu koju mogu da izgovorim, već onu koju mogu da budem.
Ideju koja nije misaoni sistem, ni filozofija -
već unutrašnji poziv koji odzvanja tiše od tišine,
a jače od svakog krika. 

Životni smisao?
Ne ono što drugi prenesu.
Iskustva drugih probude želju,
radoznalost, inspiraciju, ali ne mogu da zadovolje. .
Samo lično je stvarno.

 

A kad zadnja misao izblijedi,
kad um ostane bez pitanja,
kad se „samougasi“ -
šta ostaje?

Ne ideja, ni slika, ni riječ,

već sjećanje koje nikad nije ni bilo izgubljeno.
To što je oduvijek bilo tu.

 

Jung bi rekao:
“To nesvjesno nije iza nas, već ispod nas.”
U tamnim dubinama prebivaju praslike -
ne kao sjenke, već kao svjetla koja još nisu izgovorena.
ne kao sjenke, već kao svjetla koja još nisu izgovorena.

 

Sufije bi rekli:
“Tamo gdje riječi nestaju, počinje srce.”
Gdje tumačenja ne vrijede,
jer duh sobom odgovara na sve.
Ne kaže. Ne pita. Ne zna.
Jeste. 

I da, zaboraviti sigurnost -
to je prvi čin svetog.
Zakoračiti izvan poznatog,
kao što su drevni mudraci ulazili u šume,
ili Hristos u pustinju,
ili ti, u meditaciji, u samog sebe. 

Saznati -
znači prestati tražiti.
Znači doći do kraja,
i shvatiti da je početak bio tu cijelo vrijeme.

POD NEBOM KOJE ZOVE

Nekad je dovoljno samo pogledati u vis. Ne da pobjegnemo, već da se podsjetimo - nijesmo zauvijek vezani za blato koje pritiska cipele, niti za tamu što se zadržava u uglovima duše.

Nekima su ideali kao zvijezde: nikada ih ne dotaknu, ali se po njima ravnaju. Ne okreću se od njih kad naiđu oluje, niti ih mijenjaju za udobnost i prihvatanje. Znaju - i pokušaj da se živi prema visokom, čak i kad se ne uspije, mijenja biće iznutra. Usmjerava ga. Plemeniti poraz, u tišini, često je veličanstveniji od grube pobjede.

Ti koji hodaš pod tim nebom koje te zove, ne odriči se težnji samo zato što su visoke. One nijesu tu da budu lake. Tu su da te oblikuju.

Neka ti pogledi prema gore budu hljeb dana i san noći.

Jer negdje, daleko, na suncu - možda čak i iza njega - čeka odjek tvoje duše.

ZA ZVIJEZDAMA, A NE ZA NOVCIMA

Nekima je život pločnik kojim se trči za vremenom, novcem, titulama. Drugima - vjetar u kosi i tišina u grudima, dok prate trag zvijezda.

Nijesu birali lakši put. Nijesu se razmetali riječima, niti su čekali aplauz. Nijesu skupljali medalje, nego trenutke - one nevidljive, ali svete. Hodali su polako, ali duboko. Ponekad bosi po kamenju gubitaka, ponekad sami u noći punoj sumnji, ali uvijek s plamenom u grudima koji ne gasi ni vrijeme, ni tama, ni ljudi.

To su oni čiji je život možda bio bez sjaja u očima svijeta, ali je sjajio iznutra - plemenitošću, sobom, tišinom i vjernošću onom unutrašnjem glasu koji nikada ne griješi. Nijesu tražili priznanje. Nijesu morali biti shvaćeni. Dovoljno je bilo što su znali - hodam ka nečemu većem od mene.

Jer… zvijezde ne traže publiku. One samo sjaje.

KADA DUŠA IMA SMJER

Postoje putevi koje nećemo nikada preći, vrhovi koje nećemo osvojiti, i snovi koji će vječno ostati nedosanjani. Ali to ih ne čini manje važnima. Naprotiv. Oni nas drže uspravnim.

Duša ne raste po tome šta smo dohvatili, već po onome čemu smo ostali vjerni, čak i kad nijesmo uspjeli. Visine ne nagrađuju korake, već smjer.

Ima nešto dostojanstveno u ljudima koji ne trguju svojim idealima. Koji ne snižavaju ciljeve zato što su daleki. Koji ne pljuju prema zvijezdama kad ih ne mogu dohvatiti, već i dalje gledaju ka njima s poštovanjem, kao prema svetinji.

Takvi ljudi ne govore mnogo. Ne miješaju se u gomilu. Ne ističu se. Ali kad naiđu pored nas, osjetimo da je s njima nešto mirno, nešto jasno, nešto što ne traži ništa, a daje osjećaj da smo pred istinom.

Zato, ako već ne znaš kud ideš, bar znaš za čim čezneš. To je dovoljno. Vremenom, čeznja pronađe svoj put. Ako je plemenita, ona sama oblikuje stazu ispod tvojih stopala.

NAŠ ISTINSKI DOM

Sve je, kad dođe vrijeme, u tome -
ne u pobjedama, ni u bogatstvu -
već u tome da pronađemo ono zaboravljeno mjesto
koje nas ne pita ko smo bili,
nego samo: jesmo li postali ono što jesmo?

U jogijskoj filozofiji, to mjesto zove se Sat-Chit-Ananda:
Bivstvovanje, Svijest, Blaženstvo.
Nije ni gore ni dolje,
ni na nebu ni pod zemljom,
već unutra.
Tamo gdje se duša sjeća.

Zen kaže:
“Ne idi tražiti istinu. Samo prestani da gajiš pogrešno.”
A mi smo često gradili domove od stvari koje nikad nijesu bile naše.

Ali tu, u toj zvjezdanoj palati od snova,
nema tuge.
Nema rastanaka.
Samo prisutnost koja ne pita, ne traži, ne vezuje.

I kad ostaneš sam,
ali ne usamljen,
kad čuješ tišinu koja nije prazna,
već puna svetog…

Tada si stigao.

Jer istinski dom nije mjesto.
To je stanje svijesti.
To si ti - kad si prestao da tražiš sebe u drugima,
i pronašao Boga u sebi.

Zato, neka vrata ostanu otvorena.
Jer putnik koji dolazi iz zemlje zaborava,
prepoznaje dom ne po izgledu,
već po mirisu tišine.