"Ljudi nijesu zarobljenici sudbine, nego zarobljenici vlastitog uma."- F. D. Ruzvelt
Sudbina je
često riječ kojom pokušavamo objasniti nepoznato, utješna formula za ono što ne
razumijemo i što nijesmo izabrali. Kada nas pritisnu gubici, bolesti, raskidi,
nepravde, skloni smo reći: "Tako je bilo suđeno." Ali ako zastanemo i
duboko udahnemo, čućemo drugu misao, tišu ali istinitiju: Tako je misao navikla da reaguje.
Mi ne robujemo
sudbini, već mentalnim obrascima, uvjerenjima i identifikacijama koje nosimo
poput okova. Neko vjeruje da je žrtva, i sve što mu se dešava tumači iz tog
ugla. Neko vjeruje da ne zaslužuje ljubav, i stalno doživljava napuštanje. Neko
vjeruje da je "karma nepopravljiva", pa se ni ne trudi da živi
svjesnije. A svi ti obrasci, sve te tvrdnje, žive isključivo u umu.
Um je kao
kuća: u njoj možemo držati tamne sobe, prašnjave ormare, zatvorene prozore, ili
je možemo očistiti, osvijetliti i otvoriti prema nebu. Sudbina nije ono što nam
se događa, već kako to tumačimo. Ona se gradi svakim izborom, svakim uvidom,
svakom reakcijom.
Zato je
duhovni put, put oslobađanja od zarobljeništva uma. Meditacija, mantra,
kontemplacija, tišina, sve su to alati kojima raskidamo lanac navika i otvaramo
put drugačijem pogledu. Kada jednom doživimo da um nije gospodar, već sluga,
tada sudbina prestaje biti zatvor, a postaje pozornica. A mi više nijesmo
zarobljenici, već stvaraoci.
Jer, onaj ko
ovlada sobom, ne mora da se boji ni sudbine.
