Postoji jedna tiha, gotovo neizgovoriva potreba u čovjeku - potreba za istinskom interakcijom. Ne za običnim razgovorom, ne za druženjem radi prekrivanja tišine, već za susretom na nivou duše. Za riječima koje nijesu upućene ušima, već srcu. Za razumijevanjem koje ne traži objašnjenje, već prepoznavanje.
U ovom svijetu, međutim, mnogo je
susreta u kojima se govori, a malo onih u kojima se zaista čuje. Ljudi često
bježe u društvo kako bi pobjegli od sebe. Popunjavaju tišinu, jer u njoj
odjekuju pitanja na koja se boje da nemaju odgovor. Ali postoji i drugačiji
izbor: prihvatanje samoće kao preduslova za susret s nekim ko ne dolazi da nas
"zabavi", već da nas vidi. Ali to povlačenje nije bijeg. To je
čuvanje. Čuvanje onog unutrašnjeg prostora gdje duša sazrijeva, gdje misao ima
tišinu da proklija, gdje se ne gaze osjećaji koji traže finoću da opstanu.
Ljudi ponekad misle da onaj koji
bira samoću nema potrebu za drugima. A istina je često suprotna – on, možda,
ima najdublju potrebu, ali odbija da je zadovolji surogatom. On ne traži
društvo, već prisutnost. Ne traži riječi, već istinu. Ne traži
mnoštvo, već jednog - onog koji će čuti i ono što nije izgovoreno.
U tom traženju čovjek sazrijeva. Jer
spoznaje da je bol zbog odsustva istinskog susreta često manja od boli lažnog
zajedništva.
I zato oni koji biraju tišinu,
povučenost, nijesu ljudi koji ne vole druge, već oni koji znaju koliko je svet
susret u kome se duše prepoznaju. Takav susret nije čest. I ne može se
isforsirati. Može se samo dočekati. Kao što se čeka rijedak cvijet da procvjeta
u pustinji. Dotle, tišina ostaje naš sagovornik.
I tada se rađa jedan unutrašnji
dijalog...
