Riječ je čudo.
Stvara svjetove. Povezuje misli, srca, vremena.
U jednoj riječi može stati cio čovjek, ili cio njegov zaborav.
Riječ
može biti toplina, kada dođe iz ljubavi, iz svijesti, iz prisutnosti.
Može grijati dugo nakon što je izgovorena, kao miris tamjana u tihoj sobi.
Ali riječ može biti i mač, ako dolazi iz bola, ega, nepročišćene tame.
Može sjeći dublje od svakog oružja.
Riječ
ne govori samo ono što znači.
Ona otkriva iz kog svijeta dolazi.
Isti slog, isti glas, ista rečenica, u različitim ustima, drugačije odzvanja.
U jednoj osobi riječ je molitva. U drugoj, prijetnja. U trećoj, navika.
U
sebi ćemo primijetiti nešto važno:
nekada iz nas izađe riječ meka, duboka, prožeta prisutnošću.
Kao da nijesmo mi govorii, već nešto tiše, dublje od nas.
A nekada, ta ista riječ, izađe iz nas prazna, površna, izgovorena jer se „tako
treba“.
I osjeti se razlika. I mi koji je izgovaramo osjetimo, a ponekad je osjeti i
onaj kome je upućena.
Jer riječ ima dah. Ima tišinu ili buku u sebi. Ima boju, svijetlu i tamnu...
Trudimo
se da ne mašemo riječima kao oružjem.
Niti da ih koristimo da obezvrijedimo, da nadjačamo, da dokažemo.
Jer istina ne vrišti.
Kad se rodi u tišini, ona ne treba glasnu podršku. Dovoljno je da jeste.
Riječ,
kada je čista, postaje svetost.
I kao takva, traži pažnju, traži post.
Ne da se razbacuje, da se troši, da se rabi u ispraznim razmjenama.
Nego da se čuva, kao unutrašnji plamen.
Jer kad progovori iz tišine, ona više ne pripada nama.
Tada riječ postaje most između onoga što jesmo i onoga što želimo da postanemo.
I
zato, što češće, birajmo da ćutimo.
Ne iz povučenosti, nego iz poštovanja.
Jer ćutanje ne znači da nema misli.
Ćutanje je kada tišina sazri toliko da joj riječi više nijesu potrebne.
Možda
na kraju nećemo pamtiti šta smo govorili,
ali hoćemo kako su naše riječi mirisale:
da li na toplinu… ili na mač.
