„U ovom tijelu, ne većem od rukohvata, sadržan je svijet, početak svijeta i kraj svijeta.“
Tako
kaže Buda, pokazujući da ništa nije dalje, ništa bliže, od nas samih.
Čovjek
traži mudrost u planinama, tišinu u pustinjama, spasenje u svetim knjigama, a
zaboravlja da u sebi nosi čitav kosmos. Tijelo, koje često smatramo samo teretom,
oblikom, ili granicom, zapravo je vrata.
Svaki
dah je karta. Svaki otkucaj srca - kompas. U svakom nervu je trag svijeta koji
dolazi, i svijeta koji odlazi. Početak svijeta nije u zoru vremena, već u
trenutku kada prvi put zaista oslušnemo sebe. A kraj svijeta - nije smrt, već
ono mjesto gdje prestajemo da tražimo vani ono što je oduvijek bilo unutra.
Tijelo
je hram, ali i škola. U njemu učimo o prolaznosti, bolU, užitku, vremenu. Svaka
ćelija je sjećanje, svaka kost svjedok prošlih dana, svaki pokret molitva ako
se izvede sa sviješću.
Kad
sjednemo, i zaćutimo, kada uđemo u meditaciju, ne odlazimo nigdje. Ulazimo u
ovu malu komoru svjetlosti i sjene, i shvatamo: univerzum je već tu. Raspored
zvijezda, ponor crne rupe, tišina nebesa, sve u ovom malom tijelu.
Ne
traži više. Zatvori oči. Poslušaj. Svijet ne govori jezicima, govori dahom,
titrajima, prisustvom. I u toj tišini, možda po prvi put, čućeš pjesmu
stvaranja: ne glasno, već tiho. Ne spolja, već iznutra.
U
ovom tijelu, ne većem od rukohvata - zaista jeste sadržan svijet.
I
ti.
