Put duhovnosti nije uvijek pravolinijski i čist. Neki ljudi, svjesno ili nesvjesno, biraju zaobilaznice - lakše, brže, manje bolne rute koje im dozvoljavaju da izbjegnu dublje suočavanje sa sobom.
Duhovne
zaobilaznice su poput blještavih skretanja s pravog puta - sjajne na prvi
pogled, ali prazne u suštini. One nude instant mir, površnu mudrost i lažne
spoznaje koje ne traže trud, ni žrtvu, ni rast.
To su mjesta
gdje duša može da se smjesti u zonu komfora, zamijenivši autentično
istraživanje sa “suvim” ceremonijama, površnim afirmacijama ili
"duhovnim" opravdanjima za sopstvene slabosti i izbjegavanja.
Često, duhovne
zaobilaznice su:
-Prividno
prihvatanje svega i svakoga, ali bez istinske empatije ili akcije.
-Traženje
duhovnih praksi samo da bi se oslobodili osjećaja krivice, straha ili bola, a
ne da bi se sebe istinski razumjelo i transformisalo.
-Idealizacija grupe
koja potvrđuje vlastiti ego umjesto da izaziva na unutrašnji rad.
-Odbijanje
suočavanja sa sopstvenim sjenkama, nesavršenostima i izazovima, skrivajući se
iza "viših" učenja ili "viših" stanja svijesti.
Ali prava
duhovnost nije bježanje. Ona je susret. Susret sa sobom, sa vlastitim strahovima,
tamama, slabostima - i hrabrost da ih nosimo. To nije lak put, niti je brz. Ali
je jedini put koji vodi ka stvarnom oslobođenju.
Duhovne
zaobilaznice mogu biti privlačne, ali one nas na kraju vode nazad na početak,
jer ništa što nije istinski proživljeno, nije ni istinski prevaziđeno.
Pravi put je
onaj koji ide pravo kroz izazov, kroz bol, kroz nepoznato. Samo tako se rađa
istinska snaga, mir i sloboda.
