Odgovornost
se često doživljava kao teret.
Kao nešto spoljašnje, nametnuto, što moramo da nosimo.
Ali prava, unutrašnja odgovornost nije nametnuta. Ona se rađa iz svjesnosti.
To
je odgovornost koju ne traži društvo, ni zakon, ni sistem, nego duša.
To je ono kad znaš šta treba da učiniš iako to niko ne traži od tebe.
To je unutrašnji zakon, tiho osjećanje da si pozvan da budeš svjetlost, čak i
kad bi bilo lakše biti tama.
Duhovni
učitelji nas uče da duhovni tragalac mora biti odgovoran za svoje misli,
riječi, djela.
Ne da bi bio savršen, nego da bi bio budan.
Jer nije važno samo šta činiš, važno je odakle to činiš.
Odgovornost
nije u tome da nosiš svijet na svojim plećima, već da ne okrećeš leđa kada
možeš nešto promijeniti.
Nekad je to reći istinu kad svi ćute.
Nekad - prećutati kad bi riječ mogla povrijediti.
Nekad je to moliti se umjesto optuživati.
Nekad - oprostiti, iako je lakše osuditi.
Prava
odgovornost počinje kad prestaneš kriviti druge.
Kada prestaneš čekati da se okolnosti promijene, i odlučiš da ti budeš
promjena.
Ne iz revolta.
Ne iz sujete.
Već iz dubokog osjećaja da si dio jednog velikog sklada, i da tvoje ponašanje
nije bez odjeka.
Svaki
korak na duhovnom putu traži odgovornost.
Da ne iznevjeriš ne sebe kao ličnost, već onu iskru božanskog u sebi.
Jer nijesi ovdje slučajno.
Jer tvoj život je nota u velikoj simfoniji.
I kada si odgovoran, ta nota postaje čista, svijetla, potrebna.
Odgovornost
nije zatvor.
Ona je krilo koje te podiže.
Jer kad si odgovoran, ti više ne reaguješ, već svjesno odgovaraš Životu.
A
to je i značenje te riječi: odgovornost - sposobnost da odgovoriš.
Da odgovoriš Ljubavlju.
Da odgovoriš Mudrošću.
Da odgovoriš - Sobom.
