„Dok ne saznamo šta je u nama, kakva nam je korist da znamo šta je izvan nas? Može li da bude vidovit u gostima onaj ko je slijep kod kuće?“ - Grigorij Skovoroda
U ovom svijetu
buke, pretrage i stalne spoljašnje fascinacije, čovjek je sve češće na putu,
ali ne i na putovanju. Lutamo kontinentima, zaranjamo u teorije, pratimo
vijesti, tragamo za istinom u tuđim riječima, tuđim iskustvima, tuđim svjetovima.
A zaboravljamo da vrata ka cjelini ne otvaraju novine, ni GPS, ni teleskop, već
tišina. I ono što u tišini čeka: mi sami.
Skovorodina
rečenica je kao ogledalo bez rama - u njoj se vidi sve, ali ništa ne odvraća
pogled. Jer ona pogađa ono najdublje: ako ne poznajemo sebe, ako ne vidimo
svoje motive, sjenke, čežnje, granice, šta to zapravo vidimo u drugima? Možemo
li uopšte razumjeti svijet ako se nijesmo susreli sa sobom? Ili još jasnije: može li biti vidovit u gostima onaj ko
je slijep kod kuće?
Ova „sljepoća
kod kuće“ nije nedostatak očiju, već hrabrosti. Jer ono što je izvan nas često
je lakše gledati nego ono što je u nama. Tamo „napolju“ možemo biti učeni,
elokventni, informisani. Ali „unutra“, tamo se ne prolazi bez ogoljavanja. Bez
skidanja maske. Bez prihvatanja onog što bismo rado gurnuli pod tepih: svoje
slabosti, nepravde, sujetu, strahove, propuštene izbore.
Ipak, upravo
tu, u toj ogoljenosti, počinje putovanje koje vrijedi svakog koraka. Samopoznaja
nije luksuz duhovnih elita, već je to osnovna dužnost svakog ko želi da živi
budno, a ne napamet. Jer poznavanjem sebe, mi ne gubimo svijet, mi ga prvi put
istinski vidimo.
Kada čovjek
progleda u sopstvenoj kući, tada mu ni jedan tuđi prag nije stran. Tada može da
hoda svijetom ne kao turista kroz sliku, nego kao svjedok onoga što jeste - u
sebi, i u svemu.
Zato, kad god
pomisliš da je potrebno razumjeti druge, zastani. Ne idi odmah ka vani. Umjesto
toga, kreni prema unutra. Jer ako u tvojoj sobi još gori svjetiljka, ako vidiš
sebe jasno, svijet će ti se pokazati u svojoj istini.
