Gledali
su istu stvar.
On je vidio poraz.
Ona je vidjela početak.
On
je stajao pred razvalinama svog života i govorio: „Ništa nije ostalo.“
Ona je stajala pored njega i šaputala: „Pogledaj koliko prostora za novo.“
Isti
događaj. Ista slika. Ali ne i ista svijest.
Jer
stvarnost nije ono što se dešava. Stvarnost je ono što čovjek u sebi nosi dok
se to dešava.
Jedan život vidi kao kaznu, drugi kao poziv.
Jedan gleda kišu i psuje nebo. Drugi pruža dlanove i osjeća zahvalnost.
Ništa
nije apsolutno osim unutrašnjeg pogleda.
Svijet se ne mijenja spolja. Svijet se mijenja onog trenutka kada promijeniš
oči kojima ga gledaš.
Zato
je mudrost rijetka. Ne zato što je nedokučiva,
već zato što je tiha.
I zato što traži hrabrost da priznaš da možda ono što vidiš nije jedina istina.
Samo tvoja istina. A ona uvijek dolazi iznutra.
I
tako dvoje ljudi stoje pred istim horizontom.
Jedan vidi kraj.
Drugi vidi obećanje.
A
između njih - ništa drugo do razlika u zrelosti duše.
