Na kraju jednog zaboravljenog
sokaka,
gdje koraci odavno ne zvuče,
stajala je stara lampa,
savijena, rđava, ali još uvijek živa.
Nije bilo mnogo da obasja -
samo napukli trotoar,
po koji list što bi vjetar donio,
i uspomene koje su same sebe nosile.
Jedne tihe noći,
dok je svijet spavao duboko,
lampa je počela da šapuće,
ne glasom, već svijetlom koje je drhtalo poput srca.
Šaptala je o nekadašnjim ljubavima
koje su se tu krile pod njenim svijetlom;
o dječijem smijehu što je odjekivao ulicom;
o pjesmama koje su pjevali mladići
dok su se vraćali kući kroz mirise ljeta.
Sve to živjelo je u njoj.
Sve to bilo je ona.
I nije je boljelo što je sada
usamljena.
Nije je boljelo što prolaznici ne dižu pogled.
Jer ona je znala nešto što drugi ne
znaju:
da nije svijetlo ono što treba da vidi mnogo očiju.
Pravo svijetlo je ono koje obasjava i kad niko ne gleda.
Tako je stara lampa gorela te noći,
blistajući svojom tihom pjesmom,
za one duše koje, kad zažmure,
još uvijek znaju da svijetlo postoji.
