"Bolje biti u miru nego u pravu." - Narodna
Postoje
slabosti koje se vide - i one koje nas gledaju iznutra. Sujeta je upravo ta
tiha sjenka. Ne mora vikati da bi se nametnula. Nekad šapuće, nekad ćuti, ali
uvijek traži svoje: da budemo primijećeni, potvrđeni, uvaženi.
Rijetko ko je
potpuno slobodan od nje, a opet, malo ko je zaista svjestan kada njome postaje
vođen. Jer ona nosi razna lica: i samopouzdanje, i ambiciju, i borbu za
“istinu”, i želju za priznanjem. Može biti i glasna i tiha, i gordo uzdignuta i
lažno skromna.
U svojoj srži,
sujeta nije plod snage, već straha. Straha da nijesmo dovoljno vrijedni ako nijesmo
iznad drugih. Sujeta je često odbrana, od osjećanja da nijesmo viđeni, voljeni,
priznati. Pa onda postajemo: pametniji, uspješniji, “probuđeniji”.
Ali kad je sve
borba da budemo "više", život prestaje da bude slobodan. Um postaje
zarobljen, srce zatvoreno, a duh pomućen. Ljepota života postaje takmičenje, a
odnosi - pozornica.
Prepoznavanje forme
sujetnosti
Sujeta nije
uvijek gruba i očigledna. Ona se prikrada u mislima:
– “Zar ne vide koliko doprinosim?”
– “Kako njega slušaju, a mene
ne?”
– “Neću da priznam grešku,
ispao bih slab.”
– “Oni još nijesu na mom nivou
razumijevanja.”
U toj potrebi
da uvijek budemo iznad, ne primjećujemo da polako postajemo ispod - ispod
vlastite slobode, ispod unutrašnjeg mira.
Postoji i
duhovna sujeta, možda i najopasnija. Kada čovjek misli da je njegova duhovna
praksa mjera za druge. Kada se tiho uzdiže iznad "onih koji nijesu
probuđeni". A duhovnost koja traži da bude viđena nije oslobođenje, već
samo finiji oblik ega.
Zarobljeni ili
slobodni?
Sujeta dušu ne
ubija odmah. Ona je ne poriče, samo je zasjeni. Zasjeni sjaj koji ne
traži priznanje, već dolazi iznutra, tih, snažan, nenametljiv.
Čovjek ne mora
da uništi sujetu. Dovoljno je da je vidi. Jer kada je vidi, ne mora joj više
vjerovati.
Samo tada
možeš reći:
– “U redu je, vidim te. Ali ne
moraš da vodiš ovaj razgovor. Ne moraš da budeš u pravu. Ne moraš da me
braniš.”
To je trenutak
kada um zaćuti, a srce se otvori.
Sujeta nikad
nije tražila ništa drugo do - ljubav. Priznanje da vrijedimo. Ali to priznanje
ne dolazi spolja, nego iznutra. Kada prestanemo da budemo u ratu sa drugima i
sa sobom.
Zato je tišina
često moćnija od riječi. A istinski mir vrijedniji od pobjede.
