(ili: U ime Boga, uz pjesmu mržnje)
Nakon nedavnog koncerta Marka Perkovića
Thompsona u Zagrebu, pred, kako tvrde organizatori, više od pola miliona ljudi,
ponovo su otvorena pitanja o granici između umjetnosti i ideologije, vjere i
propagande, patriotizma i nacionalizma. Pjesme s ratnim pokličima i porukama podjela,
iako često zapakovane u simboliku Boga, porodice i domovine, u stvarnosti služe
učvršćivanju starih mržnji i istorijskog revizionizma.
Thompson u Hrvatskoj. Baja Mali
Knindža u Srbiji. Razni turbofolk "patrioti" po Bosni, Crnoj Gori i
šire. Svima je repertoar sličan: “ljubav prema Bogu, porodici i domovini”, uz
rafale, mitraljeze, fašističke pozdrave i negiranje zločina.
Zvuči paradoksalno, ali to nije
novo: da čovjek koji pjeva o Bogu, porodici i domovini istovremeno pozdravlja
simbolima fašizma, veliča ratne pokliče i evocira ideologiju koja je za sobom
ostavila stotine hiljada mrtvih. I da u tome, uz pjesmu, baklje i urlike,
učestvuju hiljade, čak stotine hiljada ljudi.
U Zagrebu se pjevalo “Za dom
spremni”, pozdravom iz ustaške NDH,
države u kojoj su postojali logori smrti čak i za djecu. U Srbiji se
istovremeno pune hale na koncertima gdje se slavi “četnička tradicija” i pjeva “nožu, žici, Srebrenici”, uz pokliče “sprem’te se, sprem’te”.
Thompson već decenijama kombinuje
domoljublje sa revizionizmom, Bibliju sa bojnim pokličima, poruku ljubavi sa
poricanjem zločina. Njegova pjesma “Bojna Čavoglave” počinje upravo tim zloglasnim
pozdravom. Apsurdno, jer sav taj narativ uvija u govor o Bogu, vjeri i svetom.
Ali kakav je to Bog koji se doziva
ratnim pokličem?
Kakva je to vjera koja pjeva o mrtvima “što leže po putu”?
Ako vjera služi da bi se drugi proglasili neprijateljem, to nije vjera. To je
ideologija. Ako Bog postaje simbol “naših” i “njihovih”, to nije Bog. To je
idol.
Koji Bog traži da mrziš komšiju?
Koja religija slavi logore, puške i nacionalne mitove?
Koja domovina se gradi na poricanju tuđeg bola?
O ovome je govorio Herman Hese. U
eseju „Moja vjera“ piše:
“Nikada nijesam živio bez religije i
ne bih mogao nijedan dan da živim bez nje, ali čitav život sam izdržao bez
crkve. Konfesionalno i politički podijeljene posebne crkve izgledale su mi
uvijek, a naročito tokom svjetskog rata, kao karikature nacionalizma.”
U nekoliko riječi, Hese ruši cijeli
sistem koji je pokušavao da monopolizuje duhovnost. On razlikuje tiho, lično
vjerovanje od organizovanih struktura koje vjeru svode na kolektivni identitet
i politički alat.
Jer prava vjera ne maše zastavom.
Prava duhovnost ne staje na binu.
Bog ne govori iz mase, već iz tišine.
Kada se vjerom maše kao oružjem, ona
prestaje biti put, a postaje oruđe.
Kada se ime Hristovo izgovara uz fašističke simbole, to više nije religija, to
je blasfemija.
Pravo patriotizam ne viče, ne
prijeti, ne dijeli krv.
Voljeti svoju domovinu ne znači mrziti tuđu.
Kao što ni vjerovati ne znači pripadati gomili, već stajati uspravno pred svojom
savješću, pred sobom.
U vremenu kada se masa okuplja da
pjeva pjesme koje su bile muzička podloga jednog rata, treba pitati:
Šta to zapravo slavimo?
Jesu li to pobjede ili porazi ljudskosti?
Je li to vjera ili zloupotreba svetog?
Istina ili politički mit?
Hese nas vraća suštini:
“U sebi nosimo mir i sklonište u
koje se možemo povući u svakom trenutku i biti ono što zaista jesmo.”
To je duhovnost: tiha, nenametljiva,
duboka.
To je vjera: bez mitraljeza, bez bine, bez parole.
To je Bog: ne na transparentima, već u tišini između dva daha.
To je domovina: ne u masi, već u srcu koje ne mrzi.
I zato, kad nas masa pozove “sprem’te
se, sprem’te” ili da budemo “spremni”, odgovorimo unutrašnjim mirom.
Kad nas navode da slavimo ideologiju, podsjetimo ih da ljubav ne traži neprijatelje.
Jer, kako Hese kaže:
“Ljubav, kao i sve prave
vrijednosti, ne može da se kupi. Kroz naše vene može da prostruji zadovoljstvo,
ali ne i ljubav.”
A što je masa veća, često je ljubavi manje.
Zato nas Hese uči da budemo kap koja
sadrži rijeku, i da toj kapi pristupimo iskreno, tiho, bez buke.
