"Putovanje nije samo geografski prelazak. Putovanje je kad duša napusti granice poznatog, da bi pronašla sebe u beskrajnom prostoru nevidljivog."
U
vrijeme kada se putovanja uzdižu do nivoa lične transcendencije, kada se
ispunjenost pasoša mjeri kao dubina duše, vrijedi zastati i zapitati se kuda
to zapravo idemo? I da li, odlazeći na sve te strane svijeta, zapravo ikuda
dolazimo?
Možemo
preći okeane, popeti se na vrhove svjetskih planina, gledati zalazak sunca nad egzotičnim pustinjama, šetati među remek-djelima najvećih majstora
čovječanstva, ali šta ako sve to samo prolazi mimo nas? Šta ako nam pogledi
ostaju prazni, a osjećanja tupa, jer duša još nije naučila da vidi?
Zamislimo
jednog magarca. Obukli smo mu svileni pokrivač, okačili zlatne zvončiće, obuli
mu najmekše potkove. Vodimo ga sa sobom - od Luvra do Vatikana, od Himalaja do
Sahare, od Bečke filharmonije do svetih voda Ganga. I kad se, umorni i puni
utisaka, vratimo kući, šta smo donijeli? Magarca. I to onog istog s početka, samo sada umornijeg. Jer nije poenta kuda ideš, već ko ide. I što nosi u sebi.
Ljepota
vanjskoga svijeta nije odvojena od oka koje posmatra. Planina nije samo masa
stijena, ona je ogledalo dubine onoga koji je gleda. Ako u nama nema tišine,
voda neće šaputati. Ako u nama nema boja, ni zalazak sunca nas neće obojiti.
Ako u nama nema svjetosti, ni svetilište nas neće dotaknuti.
Putovanje
bez unutrašnje promjene je šetnja kroz kulise. Možda nas nešto
kratkotrajno uzbudi, očara, ali ako se duša ne prepozna u onome što vidi, sve biva
samo slika na zidu, ništa više. Ljepota, kao ni Bog, ne dolazi spolja, već se
prepoznaje iznutra.
Postoje ljudi koji su živjeli čitav život na istom brijegu, gledali isti potok,
slušali iste ptice, a svaki dan im je donosio novo čudo. U njihovom pogledu
bilo je nešto što ni najdalje putovanje ne može donijeti: duboko, jednostavno
prisustvo. A postoje i oni što su bili na pet kontinenata, obišli više
zemalja nego što imaju godina, ali se iz njih ništa nije promijenilo, osim
kolekcije fotografija i pasoša.
Zato,
prije svakog putovanja, dobro je da provjerimo, nosimo li putnika vrijednog
tog puta?
Najdublja
i najčudesnija avantura odvija se tiho, unutar kože i kostiju, iza oka koje
gleda i prije misli koja pomisli. Čovjek je sam sebi Himalaji i okean, muzej i
pustinja, svetilište i horizont. Upoznaj sebe i upoznaćeš svijet. Jer sve što
tražiš, već nosiš.
A
kad to jednom shvatiš, sve postaje dom. I klupa u parku, i
šuma iza sela, i sopstveni prag. Tada ne ideš da bi tražio, nego ideš da bi dijelio
tišinu koju si našao. Onda je i put - služenje. Onda su i stopala - molitva.
