Postoje trenuci u kojima nas stvarnost dotakne bez riječi. Ne kroz misao, već kroz događaj. Ne kroz logiku, već kroz osjećaj da je nešto moralo baš tako biti. Pojavi se čovjek kojeg nijesmo godinama vidjeli, baš kad smo ga prizvali mislima. Otvorimo knjigu na tačnoj stranici. Zadesimo se u vozu koji nas vodi tamo gdje nam razum ne bi dozvolio da krenemo.
Neki to zovu slučajnost. Jung je to nazvao sinhronicitet.
Sinhronicitet nije uzrok-posljedica,
nego značenje koje pulsira između pojava. To nije "zato što", nego
"zato da". Zato da se probudiš. Zato da prepoznaš obrazac u
nevidljivom. To je kad svijet ne reaguje na tvoju volju, nego rezonuje s tvojom
sviješću.
Mi nijesmo odvojena ostrva u svemiru
slučajnosti, nego kap u okeanu smisla.
Kad se unutrašnji svijet umiri, spoljašnji mu odgovori. Kad utišaš misli, čuješ
tišinu, a tišina govori glasnije od svake riječi. Taj govor stvarnosti, ta
šaputanja života, to je sinhronicitet.
Nije svaka podudarnost
sinhronicitet. Ali svaka istinska sinhronicitetna pojava nosi sa sobom mir,
znak da si na putu. Ne znaš uvijek gdje ideš, ali znaš da je put ispravan.
Sinhronicitet nije alat za
predviđanje budućnosti, već ogledalo u kojem vidiš sadašnji trenutak - ogoljen, smislen, prožet simbolima koje razum
prepoznaje tek kad mu se duh smiješi. Kad si spreman da vidiš, svijet ti
pokaže.
Zato, ne forsiraj. Ne traži znake,
već postani znak. Živi iznutra
toliko usklađeno da ti život uzvraća simfonijom znakova. Neka se tvoje biće
otvori ne znanju, nego povjerenju. U tom prostoru između pitanja i odgovora,
između misli i događaja - tu se rađa ono što Jung zove nesvjesna svrhovitost.
A možda nije ni važno ime. Možda
samo trebaš stati, nasmijati se, i reći:
„Znam da si tu. Vidim te, Živote.“
