„Svi negativni, prepotentni, maliciozni, neosjetljivi, bezobrazni i bezobzirni ljudi su samo - nesrećni. Oprostite im.“ - Žak Reno
U
trenucima kada se suočimo sa ljudima koji u nama izazivaju otpor - grubima, arogantnima,
onima koji vrijeđaju ili preziru - prva
reakcija je gotovo uvijek unutrašnja odbrana: da im uzvratimo, povučemo se ili
sudimo. Jer njihovo ponašanje boli, vrijeđa, pomjera naše granice. I zato često
gledamo samo ono spoljašnje: njihovu oštrinu, hladnoću, nepristojnost. I
zaboravljamo: niko ne viče iz ljubavi, niko ne ponižava iz sreće, niko ne
vrijeđa iz mira.
Žak
Reno nas podsjeća na jednostavnu, ali zaboravljenu istinu da iza svakog grubog
čovjeka stoji nesrećan čovjek. Iza svakog prepotentnog pogleda, leži duboka
nesigurnost. Iza maliciozne rečenice, nevidljiva rana. Svaki bezobrazluk je
vapaj za potvrdom. Svaka neosjetljivost je oklop kojim se štiti ono unutra:
krhko, povrijeđeno, zaboravljeno.
To
ne znači da treba dozvoliti da nas povređuju. Ne znači ni da je njihovo ponašanje
opravdano. Ali znači da naš odgovor može da bude drugačiji, ne iz slabosti, nego iz snage. Snage da se
vidi ono što oko ne vidi. Snage da se, makar u sebi, izgovori: „Žao mi je
što boliš.“ Jer to je ono što zapravo čujemo - bol koji ne zna da govori
drugačije.
Oprostiti
im ne znači zaboraviti. Ne znači ni pristati na njihovo ponašanje. Oprostiti
znači odbiti da se zarazimo njihovom nesrećom. Ne ponijeti istu gorčinu. Ne ući
u isti lanac negativnosti. Oprostiti znači prepoznati ranjenog čovjeka čak i
kad je obučen u oklop nadmenosti.
I
na kraju, možda najveći dar koji možemo dati svijetu nije uzvraćena povreda,
nego neuzvraćena mržnja. Ne iz vrste nadmenosti, već jasnoće: da niko ne može
biti istinski loš ako je istinski srećan.
