Kako je lako kliznuti u masu, prihvatiti bez pitanja pravila igre, izabrati poznato i udobno, makar bilo prazno i bez smisla. Ali, iako ne mnogo mudar, ne želim biti ni prosječan. Imam svoje bubice, svoje neke vizije, i ne mogu se zadovoljiti površnim stvarima i ljudima.
Svijet
nas često vuče da budemo kopije, da hodamo utabanim stazama, da slijedimo
pravila koja su nekome drugome važna, ali ne i nama. To je put konformizma, put
bez rizika i bez istinskog izraza. Ali tu nema slobode. Tu nema plamena koji
gori iznutra. Samo bezlična masa koja se pretvara da je živa.
Biram
svoj put, netipičan i neobičan, onaj koji možda drugi ne razumiju. Jer u tom
nesvakidašnjem postoji život, postojanost i dubina. To nije bježanje od
stvarnosti, nego, po meni, hrabar čin izbora da živim sa dušom, da tražim
smisao, da osjećam svaki dah, svaki trenutak.
Ne
želim da me povede tok koji gasi individualnost, već želim da stvaram svoj
svijet, svoj ritam, svoje boje. U tom mom ludilu, kako ga nazvaše neki, ima
mjesta za pravu strast, za iskrenost i za duboke veze koje ne treba
objašnjavati.
Jer
živjeti bez duše - to je prava praznina, pravi životni promašaj.
